Donosimo otvoreno pismo Tomislava Marijana Bilosnića ministrici kulture RH u povodu odluka Ministarstva kulture o odobrenim (i odbijenim) projektima za poticanje književnoga stvaralaštva i izdavaštva u 2017. godini
Vrlo štovana ministrice kulture RH, gospođo Nina Obuljen
Koržinek, književnost, uopće umjetnost, nisam izabrao kao
profesiju, već kao svoje životno opredjeljenje, pa u tome smislu
upravo ove 2017. godine skromno obilježavam svoju 70. obljetnicu
života i 50. godišnjicu umjetničkog rada.
Bez moga povoda i utjecaja obljetnice su već obilježene u
Španjolskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, potom u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a ponajprije na Trećem programu
Hrvatskog radija dokumentarnom radio-dramom “Tigar na krilima
dijetlića”. U Sloveniji su mi za obljetnicu objavili i
predstavili zbirku pjesama “Molitve” za koju sam dobio prestižnu
Nagradu Tin Ujević, a koju Ministarstvo RH, recimo, nije ni
primjerkom otkupilo za biblioteke. U Španjolskoj, ali i na
latinskoametičkom prostoru, u novinama (La razón, El Norde de
Castilla, te u dva navrata u novinama Salamanca al día), kao i na
poznatom književnom portalu Crear en Salamanca izišlo je
više članaka vezano uz moje ime, moj književni rad , posebice
zbirku pjesama “Tigar”, a uza sve uvršten sam u dvije antologije;
u jednome slučaju kao jedini pjesnik van hispanskoga
svijeta, a u drugome uz kolegicu prof. dr. sc. Dunju Detoni
Dujmić u antologiju u kojoj su zastupljeni svjetski pjesnici. U
oba slučaja moje su pjesme bile u prijevodu dr. sc. Željke
Lovrenčić. U Rumunjskoj su za moj rođendan (18. siječnja) na
engleskom i španjolskom jeziku objavili moju poemu “Molitva sv.
Franji” u međunarodnom časopisu Contemporary Literar Horizon. U
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu povodom moje
obljetnica održana je zasebna tribina. Evo kako je to napravljeno
u Hrvatskom Gradišću u Austriji, odnosno u Mađarskoj.
Konačno, ovih dana, vrlo štovana ministrice, dobio sam čestitku i
od Vas, dapače od cijeloga Ministarstva kulture Republike
Hrvatske. Čestitka se zove – ODBIJENICA! No kako se ona ponavlja,
danas bi kazali autoplagira već šestu godinu za redom, i ja sam
sâm primoran krenuti istim putom, ponavljati se (autoplagirati),
istodobno se žaleći na vašu odluku i čestitajući na njoj!
Dakle, odluka Ministarstva kulture o projektima za poticanje
kulturnoga stvaralaštva i izdavaštva nije me iznenadila. Već
punih šest godina s te strane nisam dobio stimulacije za svoje
književno djelo, pa ne vidim u čemu bi bila razlika sjedi li u
ministarskoj fotelji Andrea Zlatar Violić, Berislav Šipuš, Zlatko
Hasanbegović ili Nina Obuljen. Tako će biti dok o književnim
stimulacijama i nagradama bude odlučivala politika (i
politikanstvo), i autori koji su članovi književnih društava ali
knjige ne pišu, ili se za moguće njihove knjige slabo zna. Zato
ću se ovdje pozabaviti tek najšturijom osobnom statistikom, iz
čega bi, vjerujem, moglo biti razvidno o čemu se radi.
U vremenu od proteklih šest godina objavio sam brojkama i slovima
33 (trideset i tri) knjige, od toga u izvorniku deset zbirki
pjesama i četiri putopisa (da ne spominjem ostale književne
vrste). Za objavljene zbirke u tome sam razdoblju dobio dvije
prve nacionalne nagrade, i dvije međunarodne, od toga osam zbirki
poezije je prevedeno i kao knjiga objavljeno na više od deset
stranih jezika, dok su ostale zbirke, također, prevedene i zasad
objavljene po časopisima i novinama. Inače, prevedeno mi je 14
knjiga, neke i na više jezika, samo zbirka “Tigar” na 14 jezika u
cijelosti ili izborima. “Tigar” je u godini objave u SAD bio
uvršten u 18 knjiga koje se preporučaju. Za putopise dobio sam za
redom četiri godišnje prve nagrade (kojima je čak Ministarstvo
pokrovitelj!). U međuvremenu sam, kao što sam već spomenuo,
uvršten u dvije svjetske antologije. U Čileu sam uvršten i u
čitanku. Osam je hrvatskih znanstvenika, književnika, književnih
kritičara napisalo zasebnu knjigu o mome umjetničkom djelu. O
mojem pjesničkom radu pisalo je više akademika, sveučilišnih
profesora, književnih kritičara u više zemalja svijeta. Spomenut
ću samo ovo: Američki stručnjak za europsku književnost dr. John
Taylor u svom pregledu europske lirike (“A Litlle Tour trough
European Poetry”) moju je zbirku uvrstio kao jedini
reprezentativni primjer hrvatskoga pjesništva. A sad ni za
poeziju, ni za putopis, pa ni za knjigu izabranih pjesama (uz
moju 70. obljetnicu života i 50 godina umjetničkog rada) ne
dobivam ni lipe stimulacije, i to šestu godinu za redom.
Dakle, na dobrome sam putu, već sada mogu biti siguran da će se o
mojoj odbijenoj zbirci “Sto pjesama o tijelu” pisati, kao i to da
će biti prevedena bez potpora, pa čak i moje, jer to mi neće biti
moguće s mirovinom od 2.227 kuna. Sličan slučaj je i s nekim
drugim kolegama, bez obzira kojemu društvu književnika ili pisaca
pripadaju.
Konačno, kako je pitanje o sredstvima poreznih obveznika, molio
bih Ministarstvo kulture (a ono je to dužno!) da objavi razloge
(recenzije) iz kojih razloga su neke projekti prošli, a drugi ne,
pa da vidimo tko laže, koza ili rozi. Takva praksa bila je
uobičajena (i obvezna) čak i u komunističko doba, što je i bio
razlog da su mnogi književnici obilježeni stigmom nacionalizma
dobivali potpore ministarstva za svoje knjige, jer se kolege iz
povjerenstva nisu željeli (i htjeli) potpisivati pod negativne
recenzije izvrsnih djela. U demokraciji to bi trebala biti praksa
na prvome mjestu (transparentno, kako kažu), ukoliko neoliberalna
opcija ne provodi sofisticiraniju boljševizaciju, ili fašizaciju,
svejedno.
Ponavljam svi moji projekti na natječajima Ministarstva kulture
RH već šest godina su odbijani, kao i otkupi mojih objavljenih
djela u cjelini, bez racionalnog razloga i obrazloženja, dapače,
dok su moje knjige (opetujem!) dobivale međunarodne i domaće
nagrade, prevođene na više stranih jezika, to je muk o njima u
Hrvatskoj bio temeljitiji, a Ministarstvo kulture
nezainteresiranije.
Za putopise sam najnagrađivaniji autor u Hrvatskoj, pa ne prolazi
ni moj predloženi putopis “Put u Uzbekistan”. Gotovo sve zbirke
pjesama u zadnjih petnaestak godina su u cijelosti ili u
ciklusima prevedene i objavljene na petnaestak svjetskih jezika.
Opet ponavljam, kao što i vi ponavljate svoje odluke: samo
“Tigar” je preveden na četrnaest jezika, a tiskanje zbirki se ne
stimulira, knjige se ne otkupljuju, a da ne spominjem mogući
poticaj meni kao autoru. Sad je odbijena i zbirka “Sto pjesama o
tijelu”, zdrave pameti vam tvrdim da će zbirka zasigurno izazvati
posebnu pažnju i recepciju u Hrvatskoj. Već u rukopisu nekoliko
ju je uglednih hrvatskih imena ocijenilo visokim i iznimnim
ocjenama. Pa tko je onda ovdje lud, i tko radi krivo. Molim
recenzije članova vaših povjerenstava kako bih ih objavio javno s
recenzijama svih onih drugih koji će pisati o, po vama, odbijenoj
zbirci.
Nije prošao ni projekt koji se bavi mojim književnim i
umjetničkim djelom, knjiga mojih “Izabranih pjesama”, a za kojega
se prijavila gđa. doc. dr. sc. Sanja Knežević, mlada i priznata
znanstvenica i povjesničarka književnosti, predstojnica Odsjeka
za hrvatski jezik Sveučilišta u Zadru. Gđa. dr. sc. Knežević je
prijavila izbor iz moje poezije, a u sklopu obilježavanja moje
70-e godišnjice života i 50-e godišnjice umjetničkoga rada. Ali
ni tu ništa nisu pomogli moji međunarodni uspjesi, ostvareni
uglavnom bez pomoći Ministarstva, ali i lokalne samouprave, već
činjenicom da sam sve postigao isključivo zahvaljujući svome
djelu, i tako postao jedan od najprevođenijih hrvatskih pjesnika.
A sada ću ponoviti, dakle citirati (da me ne bi prijavilo kakvo
povjerenstvo), i moguće razloge koje sam naveo i Vašem
prethodniku, gosp. Hasanbegoviću (nažalost bez njegova odgovora):
“Očito ni moje ime, a ni djelo nije izašlo iz okvira i ladica
posloženih još davno prije 1990. godine, odnosno davnih dana
Hrvatskog proljeća. Na ovim prostorima čovjek obilježen jednom,
stigmu nosi cijeloga života, bez obzira na političke i društvene
promjene. U vrijeme kada je dužnost ministra obavljao gosp.
Biškupić, znao sam prije svega i isključivo kao uspješan
književnik dobiti i pokoju potporu ili je poneka moja knjiga bila
otkupljena. Dakako, nikad izvan granica minimalca. Primjerice, za
knjigu pjesama “Molitve” za koju sam 2009. godine dobio prestižnu
Nagradu Tin Ujević, što je bio prvi slučaj nagrade za zbirku s
vjerskim nadahnućem, od Ministarstva kulture nisam dobio ni lipe
potpore, što je čak i u zbirci javno istaknuto. Naime, u mandatu
uvaženog ministra Biškupića, za Čedomira Višnjića, kojemu je
političkom voljom dato “zaduženje za hrvatsku knjigu”, moje
knjige sumnjivih naslova i tematike (“Molitve”, “Hrvatska
ogrlica”, “Stara Liburnija”, “V Hrvateh”, “Hrvatski knezovi i
kraljevi”, itd.) bile su, navodno, suviše nacionalno obojene, ili
Višnjićevim jezikom kazano pripadale su “lokalnim projektima”. Pa
ipak, to je jedino razdoblje u kojima su moje knjige
koliko-toliko vrednovane u Ministarstvu kulture.
U doba ministrice A. Zlatar-Violić i njezina pomoćnika ministra
Vladimira Stojisavljevića, nijedan moj projekt apsolutno
nije dobio potporu, pa rekao bih ni razmatran, iako sam u tome
mandatu dobio više domaćih i međunarodnih nagrada, uz prijevod
mojih knjiga na više svjetskih jezika, a bez bilo čije potpore:
na albanski, makedonski, turski, njemački, talijanski, japanski,
nizozemski, romski, engleski, španjolski, itd. Samo
američko izdanje zbirke “Tigar” od Ministarstva je dobilo
određenu potporu, što je polučilo takvim rezultatom da je
“Tigar” objavljen u Sjedinjenim Državama preporučen među 18
knjiga u SAD; potom, jedina je cjelovita knjiga nekog
hrvatskog autora uopće prevedena na romski jezik; konačno do dana
današnjega “Tigar” je u cijelosti ili izborima objavljen na 14
svjetskih jezika, što je, čini mi se hrvatski raritet. O ovoj
zbirci, ali i nekim drugim mojim knjigama, pisalo je više
uvežanih kritičara u svijetu, akademka i sveučilišnih profesora.”
Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor već
sam spomenuo, pa ću ovdje završiti citiranje pisma Hasanbegoviću.
U Španjolskoj, u Salamanci, najstarijem sveučilišnom gradu na
svijetu, nakladničke kuće Verbum iz Madrida i Trilce iz
Salamance, u prijevodu naše poznate hispanistice Željke
Lovrenčić objavili su moga “Tigra” pod naslovom “El Tigre”,
kojemu je predgovor napisao urednik knjige Alfredo Pérez
Alencart, peruansko-španjolski pjesnik, profesor na Sveučilištu u
Salamanci, član Akademije Kastille i Leóna. Tigra je oslikao
sveučilišni profesor, akademski slikar Miguel Elías. “Tigar” je u
međuvremenu objavljen i predstavljen i u Bukureštu u Rumunjskoj,
u dvojezičnom izdanju španjolsko-rumunjski pod naslovom “El Tigre
/ Tigrul”, a o njemu su pisali rumunjski pjesnici i kritičari
Daniel Dragomirescu i Tatiana Radulescu. O Tigru je u
Venezueli pisao akademik, sveučilišni profesor Enrique Veloria
Vera. “Tigra” je na portugalski preveo glasoviti portugalski
pjesnik Antonio Salvado, poklanjajući mi prijevod u rukopisu.
Dakle tijekom 2016. godine “Tigar” je naišao na vrlo uspješnu
svjetsku recepciju, pa je tako o ovoj mojoj zbirci, uz navedeno,
govoreno i pisano i u Austriji, Čileu, Kolumbiji, Kubi,
Albaniji i Portugalu.
Sada bih opet krenuo s citatom: “Dakle, za vaše prethodnike, a
sad vidim i Vas, moje zbirke pjesama Tigar, Afrika i Odisej (koje
su dobile međunarodna priznanja), kao i Vrt nagrađen domaćim
nagradama, bile su jednostavno “nevažna djela” (možda
desničarska, ili ljevičarska, što se ne zna iz trenutka u
trenutak, nap.a.), a što se jasno vidi i iz naslova zbirki. To
što sam u međuvremenu preveden u više zemalja, što sam u Albaniji
dobio više naslovnica nego ukupno redaka u hrvatskome tisku, što
sam u Španjolskoj, kao i cijelome hispanskome prostoru doživio
svekoliko priznanje, uz velik broj novinskih tekstova, što
sam u Čileu uvršten i u čitanke, pa čak (iskreno sram me to i
izustiti (!), – ali, kako je to javno već obznanjeno, reći ću
– bio više čitan od Lorce), što je japanska državna
televizija snimila film o meni (73 minute!), što sam uvršten u
sedam svjetskih haiku antologija, itd., itd., da vas ne zamaram,
u Hrvatskoj izgleda nikoga i ne zanima, a Ministvo kulture RH
svakako ne! Dapače, Ministarstvo kulture u zadnjih šest godina
nije otkupilo ni primjerka neke moje knjige za hrvatske
knjižnice, iako se svake godine, u prosjeku, pojavi pet novih
mojih izdanja.
Zamislite, knjiga nagrađenih književnim nagradama nema u
hrvatskim knjižnicama! Da bi ih ljudi čitali, traže ih putem
mobitela ili društvenih mreža od mene, ali ih traže! I čitaju. I
ne samo to, o knjigama se piše! Recimo o mojoj zbirci pjesama
“Vrt” napisano je devet recenzija, od strane sveučilišnih,
znanstvenih i književnih stručnjaka (ne slučajnih pogovarača!), a
kako s prikazima knjiga u Hrvatskoj stoji, o mojoj zbirci “Vrt
“koje nema u knjižnicama, napisano je gotovo toliko koliko,
nažalost, o godišnjim nacionalnim pjesničkim izdanjima.
Duboko se ispričavam na ovako iznijetoj neskromnosti, ali je
koristim isključivo iz razloga kako bih Vas upoznao s notornim
činjenicama.
Pitam se, dakle – s kime to i gdje živim? S ljudima ispunjenim
zavišću, jalom i mržnjom, kojima je ideologija zla ispila srce,
dušu i mozak? Nažalost, samo i isključivo zbog svoga rada trpim
omalovažavanja i prešućivanja svakodnevno već godinama. Da
nije učestalih priznanja s drugih strana, od Albanije do
Portugala i Španjolske, od Makedonije i Bugarske, preko Mađarske,
Austrije, do Venezuele i SAD-a, pitao bih se što sve to radim i
što mi sve to uistinu treba. Ovako, stižu priznanja i čestitke,
interes za prepjevima i prijevodima iz svijeta, ali ne i interes
od strane Ministarstva kulture RH, onih koji bi bar deklarativno
i simbolično trebali podržati moju radost kupanja na izvorima
hrvatske riječi. Da sâm na svojoj koži nisam proživio totalitarnu
političku fantastiku a pritom i napisao jedan od prvih romana
političke fantastike u nas (“Ispovijed isuvišna čovjeka”), mislio
bih da je ovo nemoguće, da sa mnom uistinu nešto nije uredu.
Ne znam pod kojim se trenutno sad vodim etiketama, na koju i čiju
sam naljepnicu osuđen, koji su razlozi odbijanja projekata mojih
djela i o njima, mojoj skromnoj sedamdesetogodišnjoj obljetnici,
u doba kada svoj život živim u miru daleko od svake lažne
svjetlosti,u svome rodnom Zemuniku, gdje su me posjećivale i
posjećuju stotine hrvatskih umjetnika i znanstvenika kao i
svjetskih uglednika, gdje me nije zanimalo ništa više od
umjetnosti, moga vinograda i maslina, opterećen teškom i tužnom
prošlošću svoje obitelji koja je u različitim periodima dala i
svoje živote za opstojnost hrvatskog nacionalnog bića.
Znam da je onima koji su odlučivali o projektu dr. sc. Sanje
Knežević posvećen izboru iz mojih djela a za koji je tražila
potporu Ministarstva kulture, znana činjenica kako je već šest
hrvatskih uglednih književnika i kritičara mom književnom djelu
posvetilo svoje monografske knjige, koje također nisu ni na koji
način, niti od bilo koga sufinancirane, kao što nisu ni
otkupljene za narodne knjižnice. Pa ne vjerujete valjda da dans
netko o nekome piše knjige iz čiste zabave (a ovdje je riječ o
sveučilišnim profesorima, znanstvenicima, i poznatim književnim
imenima), ako za to nema daleko dublje interese, pa i onih koji
su materijalni.” Završen citat.
Konačno, kao i u slučaju odbijanja sufinanciranja moje zbirke
“Sto pjesama o tijelu” i putopisa “Put u Uzbekistan”, i u ovome
slučaju, molim Vas objasnite mi, odnosno predočite razloge
odbijenice mojih “Izabranih pjesama”, prijavljenoga projekata
gđe. Knežević koja se s razlogom, i uz recenzije vrsnih
stručnjaka kao što su akademkinja Dubravka Oraić Tolić i
književni kritičar Davor Šalat, naumila baviti mojim djelom.
Molim recenzije i stručno obrazloženje odbijanja ponuđenih
projekata.
Uz iskrene pozdrave, zahvalan na suradnji i pažnji.
Tomislav Marijan Bilosnić
