Na temelju rezultata deset pokazatelja, Hrvatska je na petom mjestu po religioznosti u Europi, približno kao Italija i Slovačka
Hrvatska je zemlja relativno visoke razine religioznosti, njezina
religijska “scena” je vrlo raznolika, a trećina vjernika ne
prihvaćaju ono što kaže Crkva nego se ponaša kao “sam svoj”
vjernik, sažetak je odgovora istaknutih sociologa religije za
Hinu.
Stručnjaci upozoravaju da im uvid u stanje daju sociološka
istraživanja kojima nastoje sagledati različite društvene aspekte
religioznosti, ali da intimna pitanja vjere ostaju uglavnom
znanosti nedohvatljiva.
Vjera kao pripadanje vjerskim zajednicama
Na temelju rezultata deset pokazatelja, Hrvatska je na petom
mjestu po religioznosti u Europi, približno kao Italija i
Slovačka, a iza Poljske, Kosova i BiH. Međutim, ta se razina
religioznosti razlikuje ovisno o pojedinim pokazateljima, ističe
sociolog religije s Pravnog fakulteta u Zagrebu Siniša Zrinščak.
Prema podacima Europskog istraživanja vrijednosti 2008.
religioznost u Hrvatskoj karakterizira 84 posto konfesionalne i
79 posto religijske samoidentifikacije građana, te 87 posto
vjerovanje u postojanje Boga. Također, 26 posto vjernika izjavilo
je da sudjeluje u crkvenim obredima tjedno, a njih 16 posto
mjesečno.
U Hrvatskoj je na djelu kombinacija visokoinstitucionalne
religioznosti, prije svega u smislu viske razine pripadnosti
vjerskim zajednicama, i onoga što se naziva individualizirana
religioznost, jer barem jedna trećina građana koji se
izjašnjavaju da su religiozni, zapravo je distancirana od Crkve i
konfesionalne religioznosti, kaže Zrinščak i dodaje: Dakle, imamo
jedan trend individualizirane religioznosti trećine vjernika koja
sama kombinira religijska učenja i sama odlučuje što će uzeti iz
repertoara religijskog učenja.
Iako Crkva i dalje predstavlja najširi identifikacijski okvir u
društvu, prema nekim istraživanjima građani su jako kritični
prema političkom angažmanu Crkve, ali daju dosta veliki prostor
Crkvi i očekuju njezin angažman u vezi socijalnih i etičkih
pitanja. Naravno, tu je pitanje što je društveni, a što politički
angažman i to često ovisi o kontekstu. No, posebno postoji veliko
odbijanje građana u pogledu političkih izbora, čak 80 posto ih je
protiv toga da se Crkva miješa u izbore, kaže Zrinščak.
Sociologinja religije s Instituta za društvena istraživanja u
Zagrebu (IDIZ)Dinka Marinović Jerolimov smatra da je religijska
“scena” u Hrvatskoj vrlo raznolika, što dokazuje podatak da je u
njoj registrirano više od 50 vjerskih zajednica. Iako je
dominantna katolička, u Hrvatskoj su još jako vidljive
pravoslavne, islamske i židovske zajednice, ali postoje brojne
druge zajednice protestantske, istočnjačke i druge
provenijencije.
To se najčešće zanemaruje zbog najrasprostranjenije pripadnosti
katoličanstvu, no sve su te zajednice osjetile pozitivne efekte
promijenjenog položaja u društvu koji je nastupio devedesetih
godina prošlog stoljeća. Te promjene su bile jedan od bitnih
društvenih faktora porasta iskazivanja osobito konfesionalne
pripadnosti ali i religioznosti, uz teška ratna vremena kada je
nacionalna homogenizacija bila često vezivana uz religijsku
homogenizaciju, kao i krizom opterećena poslijeratna vremena,
objašnjava znanstvena savjetnica Marinović Jerolimov.
Za različite ljude religija različito znači
Sociolog religije s Instituta Ivo Pilar (IIP) Ivan Markešić
upozorava da bi se zbog nešto “glasnijih” javnih istupa članova
pojedinih katoličkih laičkih udruga mogao steći dojam da je
trenutno u Hrvatskoj stupanj religioznosti na veoma visokoj
razni, a to znači da su najveći broj onih koji su se deklarativno
izjasnili kao pripadnici Katoličke crkve istodobno vjernici
katolici. A to znači da, da svi oni redovito idu svake nedjelje u
crkvu na misu, da se redovito pričešćuju, te da, sve u svemu,
sekularno društvo polagano uzmiče i nestaje, dodaje Markešić.
Ako se pođe od službenih statističkih podataka da se u Hrvatskoj
prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. kao katolici
izjasnilo 86,28 posto stanovništva, i ako se i danas veliki broj
srednjoškolaca izjašnjava također pripadnicima Katoličke crkve,
moglo bi se doista zaključiti da mi jesmo katolička nacija,
napominje on.
Tradicionalna crkvena tj. institucionalna religioznost snažan je
kulturološko-identifikacijski okvir najvećeg dijela stanovništva
u Hrvatskoj, i ona je nakon značajnog porasta došla u fazu
stabilnosti rasprostranjenosti, ističe Dinka Marinović Jerolimov.
Ne smije se zanemariti da je religioznost individualna pojava i
da se nikako ne može redukcionistički jednoznačno tumačiti samo u
kontekstu društva i društvenih promjena, napominje ona i dodaje
da religioznost nije homogena pojava. Najjednostavnije se može
reći da postoje različiti tipovi vjernika – od onih koji najviše
odgovaraju onome što njihove crkve propisuju, do onih koji
razvijaju tzv. individualni tip religioznost koji odudara od
toga, kaže Dinka Marinović Jerolimov.
Međutim, ako bismo se koristili Likertovom skalom od sedam
stupnjeva intenziteta religioznosti, došli bismo do zaključka da
je u Hrvatskoj veoma velik broj onih koji ‘pripadaju’, koji su
krštenjem članovi Katoličke crkve, a da je veoma mali broj onih
koji svake nedjelje idu crkvu i na pričest pa čak i onih koji
jednom mjesečno odlaze u crkvu na misu, zaključuje Markešić.
Dakle, imamo dosta visoku razinu religije kao općeg
simboličko-identifikacijskog okvira vjernika nasuprot religiji
kao svjetonazorskog okvira. Redovita participacija vjernika malo
opada, a raste kritičnost prema crkvi. Crkva je i dalje ustanova
visokog povjerenja, ali kao i u sve druge društvene institucije
povjerenje u crkvu pada, precizira Zrinščak i dodaje: “Za
različite ljude to različito znači”.
Riječki studenti se vraćaju nižoj razini
religioznosti
U novom broju časopisa Sociologija i prostor riječki sociolog
Željko Boneta objavio je rezultate istraživanja religioznosti
riječkih studenata, koje je proveo u ožujku 2015. među 635
studenata Riječkog sveučilišta, i daje analizu rezultata koje je
proveo IDIZ. Na temelju njih kaže da se klatno crkvene
religioznosti studenata vraća prema nižoj razini religioznosti,
nakon njezina iznimnog porasta u devedesetima, kada je
religioznosti studenata bila izjednačena s religioznosti
odraslih.
Ogromna većina ispitanika odgojena je u tradicionalnoj
religioznosti i konfesionalno se identificira, ali su uočeni
otkloni jer su, primjerice, na vjeronauk išli sudionici koji nisu
religiozno odgajani u obitelji, ili ne prepoznaju vlastitu
konfesionalnost, kaže Boneta.
Iako je vjerovanje u postojanje Boga najprihvaćenija od četiriju
ponuđenih vjerskih istina ispitanika (53,7 posto nasuprot
istraživanju iz 1999. kada je tako odgovorilo 77,2 posto, odnosno
2012. – 78,7 posto), nevjera i sumnja u Božje postojanje
karakteristika je gotovo polovine uzorka, kaže Boneta i
zaključuje da stoga vjerovanje u Boga nije opće mjesto
svjetonazorske društvene normalnosti, barem kada je u pitanju
studentski uzorak.
Kada je riječ o religijskoj participaciji u misama, dominiraju
blagdanski praktikanti (42,5 posto), a slijede apstinenti (34,7
posto), dok je redovitih praktikanata iznimno malo. Redovitije
prisustvovanje misama neatraktivno je za većinu studenata, tako
da najveći dio ostaje povezan s crkvom samo prigodno, blagdanski.
Vidljivo je da religioznost usvojena u obitelji kasnije kod
većine prelazi u povremene blagdanske obredne aktivnost ili se
iskazuje kao (trenutni?) prekid veze s vjerskom zajednicom,
ističe Boneta i zaključuje: Riječki studenti su u svim
pokazateljima aktualne religioznosti manje religiozni od prosjeka
mladih, koji su opet manje religiozni od prosjeka opće
populacije.
Mladi, a posebno studenti u okviru njih, opet su najmanje
religiozna skupina u hrvatskome društvu u svim pokazateljima
institucionalne religioznosti odnosno crkvenosti, naglašava
Boneta i ocjenjuje da “nekonzistentnost identifikacije, ponašanja
i vjerovanja” sugerira da je i dalje na djelu “religija a la
carté”, koja uključuje vrlo sporadične veze s crkvenom
organizacijom.
Najmanje religiozni najrazvijeniji dijelovi
Hrvatske
Na pitanje na što upućuju rezultati navedenih istraživanja, Dinka
Marinović Jerolimov podsjeća na podatke iz 1980-ih godina, kada
je uočen blagi porast religioznosti mladih. Kako su mladi u
socijalizmu bili najmanje religiozan dio populacije, te su
promjene kod njih i najuočljivije. Mladi iz Hrvatske i Slovenije
tada su bili najreligiozniji među mladima bivše države, pa se to
već tada smatralo indikatorom nadolazećih promjena.
Zrinščak ocjenjuje da je istraživanje zanimljivo i da daje
važan uvid, ali napominje da treba voditi računa o dvije stvari.
Prvo, da je riječ o studentima, a oni nisu mladi, a mladi nisu
ukupna populacija Hrvatske. Drugo, riječ je o riječkim
studentima, dakle iz regije Primorja i Istre u kojoj je već
zabilježena niža razina religioznosti.
Studenti u Zagrebu i u Rijeci nisu isto, napominje
Zrinščak.
Tekst se referira i na istraživanje kolege Gordana Črpića i mene,
u kojem smo utvrdili da se radi o stabilizaciji religioznosti, u
kojoj su mladi slični ukupnoj populaciji, kaže Zrinščak i
napominje da njegovo i Črpićevo istraživanje gleda u širem
vremenskom rasponu, bez regionalnih razlika.
Istraživanje je također potvrdilo da su razlike u religioznosti
među mladima u Hrvatskoj prije svega ambijentalne i
socijalizacijske, ističe sociologinja religije s IDIZ-a Dinka
Marinović Jerolimov. Ambijentalne razlike govore da je
religioznost najmanje rasprostranjena u najrazvijenijim
dijelovima Hrvatske u Istri i Primorju, te u zagrebačkoj regiji,
dok je npr. u Istočnoj Slavoniji najrasprostranjenija.
To se vezuje jednim dijelom i s modernizacijskim efektima, ali i
s drugim povijesno-kulturološkim pitanjima, koja npr.
podrazumijeva i prisutnost iste ili različitih religijskih
tradicija. S druge strane, socijalizacijski element pokazuje da
je najmlađi dio mlade populacije, još uvijek najviše vezan uz
obitelj, ujedno i najreligiozniji, objašnjava ona.
Mladi nisu birali religioznost
Znanstveni savjetnik s IIP-a Ivan Markešić ocjenjuje da nema
mjesta ni ushićenju ni čuđenju velikom broju onih koji se
nominalno iskazuju kao katolici. Većina roditelja današnjih
srednjoškolaca kršteni su kao odrasle osobe nakon 1990. godina.
Kao novootkriveni pripadnici Katoličke crkve učinili su sve da i
njihova djeca imaju ‘papir’, odnosno krsni list, kako u životu ne
bi imali ‘konfesionalnih problema’ prigodom sklapanja braka,
kumstva, sahrane itd, te da ne bi bili stigmatizirani kao
komunjare, ateisti i jugonostalgičari, ističe Markešić i dodaje:
Institucionalna religioznost mladih jednaka je onoj njihovih
roditelja, jer je mladi nisu birali. A to znači da se u
hrvatskome društvu s institucionalne, ponajprije
obrazovno-odgojne, državne ateizacije društva, koja je vršena do
kraja 1980-ih, prešlo nakon 1990. na institucionalnu, opet
ponajprije obrazovno-odgojnu teizaciju društva. U tome smislu,
glavni jamac toliko visoke institucionalne religioznosti
hrvatskih građana, a time i riječkih srednjoškolaca, jest
hrvatska država, zaključuje sociolog Markešić.
Teško je reći mogu li riječke promjene biti pokazatelj trendova i
za druge dijelove Hrvatske, odgovara Zrinščak i dodaje: “Mislim
da ne. Tu postoje različiti uzroci, jedan je i religija kao
distinktivni faktor u područjima prema našim istočnim susjedima,
a u zapadnim područjima to nije religija nego jezik, jer su ondje
u okružju također katolici. Razlog može biti modernizacija, i
drugi.”
On upućuje na činjenicu da u Hrvatskoj postoji vrlo niska razina
socijalne mobilnosti, da studenti nemaju jednaku mogućnost
studiranja te da većinom dolaze iz privilegiranih slojeva i bolje
obrazovanih roditelja. Zato treba biti oprezan da se te ocjene ne
prenose na cijelu populaciju, zaključuje profesor sociologije s
Pravnog fakulteta.
Dinka Marinović Jerolimov prepušta taj odgovor narednim
istraživanjima. “Tada ćemo znati u kojem opsegu ili smjeru će se
te male promjene kretati”, odgovara.
Što znači “nacija vjernika”?
Bonetin tekst o rezultatima istraživanja u jednom je dnevniku na
naslovnoj stranici doživio naslov: “Nacija vjernika”. Kako
sociolozi religije komentiraju takvu interpretaciju, kao točnu,
informativnu ili manipulativnu?
Takva ocjena je “nedovoljno diferencirana”. Ako je po iskustvu s
naslovima, najradije ne bih davala izjave za novine čija je
osnovna logika prodaja, jer bombastičnim naslovima žele privući
čitatelje, odgovara Dinka Marinović Jerolimov.
Religija je u toj mjeri društveno i individualno osjetljiv
fenomen da je to uvijek čitateljima privlačna tema. U najvećim
tzv. “kulturnim ratovima” oko pojedinih tema, od vjeronauka u
javnim školama, pobačaja, homoseksualnosti, vrste bračnih
zajednica, kontracepcije, razvoda braka itd., uvijek su uključene
i vjerske zajednice koje o njima zastupaju svoje stavove, kaže
sociologinja s IDIZ-a i zaključuje: “A vjernici o tome najčešće
imaju definirane stavove koji nekada dijelom jesu, a često i nisu
u skladu sa stavovima vjerskih zajednica kojima pripadaju”.
Zrinščak smatra da naslov “nacija vjernika” može stajati samo na
jednoj općenitoj razini. Kad sam pročitao novine i sad kad sam
pročitao Bonetin tekst, vidio sam da su njihove poruke različite,
kazao je.
Ta interpretacija je sve od navedenoga: i točna i
informativna i – baš zbog toga – manipulativna, kaže
Markešić. Njome se željelo potvrditi podatke iz
Popisa 2011. o gotovo 90 posto građana pripadnika
Katoličke crkve, kao i to da su riječki srednjoškolci iskazali
crkveno pripadanje koje imaju i njihovi roditelji.
No, interpretacija zacijelo može biti jako manipulativna. Njome
se željelo danas, kada traju prijepori o tome jesmo li sekularno
ili vjerničko društvo, poručiti svim promotorima sekularnosti i
sekularnih vrijednosti da oni u ovome društvu nemaju što tražiti,
kaže Markešić i zaključuje: “Naslovom da je Hrvatska ‘Nacija
vjernika’ željelo se svima onima koji se trude ukazati na važnost
izgradnje hrvatskoga društva kao sekularnog društva, poručiti:
‘Uzalud vam trud, svirači!'”.
