Na samostalnoj izložbi umjetnika Ervina Kadića pod nazivom Tamna materija / Reljefna masa, čije otvorenje će se održati u Kneževoj palači u petak, 4. lipnja u 11 sati, predstavit će se ciklus umjetničkih radova nastalih na temelju kombiniranja elemenata monokromatskog slikarstva, op arta i geometrijske apstrakcije.

Imajući u vidu autorov nekonvencionalni pristup; layout modeliran tako da podredi cijeli galerijski prostor radovima, a ne komociji publike, te uzimajući u obzir audio komponentu prezentacije (čiji sound design potpisuje Adi Dizdarević)  — ova izložba sadržajno i konceptualno predstavlja otklon od trenutno dominantnih arhaičnih pristupa (percepciji, konzumaciji i artikulaciji) umjetnosti.

Objedinjujući na inspirativnoj razini elemente američkog West Coast Light and Space pokreta; opusa Pierre Soulagesa i njegovog Outrenoir (“iza/onkraj crne”) diskursa; minimalizma New York scene 1960-ih, ali i korejske Dansaekhwa minimalističko-monokromatske škole slikarstva, Tamna materija / Reljefna masa ide korak dalje i kombinira spomenute elemente u autentičan autorski opus baziran na, samo naizgled kontradiktornom, povezivanju apstraktnog ekspresionizma i minimalizma. Tamna materija i reljefna masa stoga nisu implicitne sugestivne kategorije koje se referiraju na puki dojam ili opisuju tehniku umjetnikovog oslanjanja na upotrebu akrilika i ulja na crnom platnu, nego sadržajne oznake generičke supstance izloženih radova.  Parafrazirajući Kadića, apstraktni ekspresionizam je u vezi s načinom oblikovanja teksture, tj. reljefne mase dok je cijeli pristup, oličen u upotrebi monolitne crne, monokromatski s ciljem izazivanja pokreta u oku promatrača što pak rezultira u konceptu “provokacije oka” koji spaja spomenute pravce.

“Provokacija oka” u ovom smislu znači da se eklektičnost Kadićevog rada manifestira kroz promjenu percepcije radova ovisno o poziciji iz kojih ih se promatra, a što subvertira naučene i/ili ideološki preduvjetovane matrice promatranja umjetničkog rada (ili konzumiranja kulture uopće) kao kategorija podređenih “logici tržišta.” Drukčije rečeno, u vrijeme u kojemu je gledanje (a ne kritička interpretacija) tehnološki posredovane cirkulacije uglavnom idiotskog sadržaja postalo dominantan oblik socijalne interakcije, “provokacija oka” zapravo eksponira pogled/gledanje te “neradno” vrijeme općenito kao proizvodne, postfordističke kategorije ideološki oblikovane u skladu sa zahtjevima neoliberalnog globalnog kapitalizma. Govoreći o ostalim aspektima značenja ove izložbe, Tamna materija / Reljefna masa, ako se slobodno (te u asocijaciji na Black Lives Matter) čita kao Dark Matter(s), s jedne strane, tangira status jugoistočne europske periferije kao “tamnog teritorija” (s izbjeglicama/migrantima ili bez njih) u očima Prvog svijeta kapitala. S druge pak strane, minimalistička, uniformna, čak i pseudo-totalitarna, estetika ove izložbe ujedno je i svojevrsno zrcalno uprizorenje sociopolitičke stvarnosti kapitalističkog totalitarizma čije se crnilo ili ne vidi; ili vidi kao nedovoljno aplicirano ili pak glorificira kao ultimativni, navodno postideološki, oblik slobode.