Ima li idealizam vrijednost ako ga nema tko cijeniti?
‘Artikultura’ nastavlja s prezentiranjem kazališnih predstava koje se poigravaju problematikom suvremenog društva, pa je tako u srijedu u Kinu Pobjeda izvedena predstava intrigantnog naziva ‘Doc Hihot i tajanstvene supstance’.
Koliko nam se god činilo da jedan mršavi seoski plemić, koji se zanosi pustolovinama i osjeća poziv da svijet oslobodi nepravde, nema ništa zajedničko s vremenom u kojem živimo – nismo u pravu.
Don Quijote prerastao je okvire književnosti i postao pojmom koji odlikuju prepoznatljivost i neprolaznost. A to jako dobro zna teatrologinja Nataša Govedić, koja je za predložak je uzela Cervantesov antologijski roman, priču o bistrom vitezu i njegovim vjetrenjačama.
Sklonost lutanju, snivanju, maštanju nisu pokopani u ruševinama srednjeg vijeka, ne zaobilaze suvremenog čovjeka. Tragovi viteza od Manche realiziraju se u bezimenom liku kojeg tumači Vili Matula.
‘Doc Hihot i tajanstvene supstance’ u produkciji Teatra 2000 minimalistički je prikaz svijeta koji se odvija s one strane zatvorenih vrata, jer o ljudima nikad točno ne znamo što zapravo rade unutar sigurnosti vlastita 4 zida. U okviru toga, predstava promišlja autoritet osoba i njihovih ideala, te što se događa kada smo prisiljeni suočiti se s nerijetko surovom realnošću.
U ovoj predstavi vitezov sluga postao je bračni partner, Sancha Pansa (izvrsna Branka Trlin), štitonoša u neuspješnim Hihotovim bitkama da se izbori za svoju obitelj, zasluženi honorar, za svijet bez vode zatrovane kemikalijama. Sancha je glas razuma, ono što ruši kule u oblacima na kojima plovi zanesenjak Matula – umjetnik, intelektualac i predani aktivist, koji izvrsno barata filozofskim idejama i konceptima, opčinjen knjigama jednako kao i Don Quijote, no u realnom se životu slabije snalazi.
Koja je formula uspješnog nošenja s društvenim nepravdama i ima li idealizam vrijednost ako ga nema tko cijeniti?
Možda je najbolje prisjetiti se riječi Oscara Wildea, koji kaže: ‘Karta svijeta koja ne sadrži utopiju nije vrijedna niti da na nju svrnemo pogled’.
Koristeći grafoskop (element sveučilišnog podučavanja) i knjige (kao izvor pravila kako bi sve to trebalo izgledati) Govedić, Matula i Trlin izvedbeno snažno u pitanje dovode nužnost teoretiziranja stvarnosti.
Iznimna je situacija u kojoj se zvuk pisaćih mašina pretvara u zvuk mitraljeza, što nužno dovodi pitanje: mogu li spisatelji biti i spasitelji?
Crni zastori te aluminijske folije zahvaljujući glumačkoj imaginaciji i lakoći igre postaju svemirska tijela ili pak viteški oklop.
Jezičnim poigravanjem, sugestivnom glazbom i intimnom rasvjetom, ova slojevita predstava na originalan način tematizira suvremenu obitelj, problematiku braka, roditeljstva, opstanka iz dana u dan.
