Sutra, u utorak 3. studenoga u 19 sati u Arsenalu, bit će upriličeno otvaranje izložbe “Tri zadarska slikara”. Svoja djela izložit će Igor Rončević, Zoran Džapo i Stipan Kujundžić.
Igor Rončević rođen je 1951. u Zadru. 1971 g. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje 1976 diplomira u klasi prof. Šime Perića. Od 1979. do 1981. suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Stipendiju francuske vlade na Acadmie des Beaux-Arts koristi u Parizu 1981./82. U više navrata odlazi na studijska putovanja, te posjećuje Italiju, Njemačku i SAD.
Po završenom školovanju postaje član Zajednice umjetnika Hrvatske, a pedagoškom djelatnošću bavi se od 1996 g. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je redovni profesor na slikarskom odsjeku i poslijediplomskom doktorskom studiju slikarstva.Igor Rončević samostalno izlaže od 1976 g. Sudjelovao je na pedesetak samostalnih izložbi i stotinjak skupnih. 2009. objavljena je monografija njegovog slikarstva s radovima nastalim između 1976. i 2008.
Zoran Džapo rođen 1953. godine u Zenici gdje je u gimnazijskim danima pohađao školu crtanja kod prof. Ljubomira Perčinlića. 1970. godine doseljava u Zadar, a 1974. upisuje ekonomiju u Puli. 1984. godine pohađa školu crtanja kod Igora Gluića i Nila Karuca. 1985. godine upoznaje Igora Rončevića s kojim surađuje do danas. Član je udruge “Zadart” i HDLU Zagreb. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Rijeci i Zadru.
Stipan Kujundžić rođen je 1952. u Grubinama kod Imotskog. Specijalist je interne medicine i gastroenterologije. Jedan je od osnivača umjetničke udruge “Zadart”. Član je i udruge “Likovnjaci imotske krajine” (LIK). Do sada je izlagao na gotovo svim izložbama ovih udruga.
Iz predgovora Maje Pavin Radaljac:
“Kromatski intenzivne plohe čija snaga tek čeka svoj prostor u poetičnom ritmu izmjenjuju se u prostoru koji je negdje oko nas, ispred nas, snažan, prisutan i nepokolebljiv. Dakle, ovo slikarstvo moramo prihvatiti kao što prihvaćamo i sve drugo stvoreno što ne traži ničije dopuštenje niti odobravanje. Činjenica jest, da je u nevidljivom – sve povezano. Igor Rončević već godinama stvara i novo hrvatsko slikarstvo na poziciji koje mu pripada, što on potvrđuje osim svojim radom, i time što je pedagog na Akademiji likovnih umjetnost u Zagrebu… Iako ne postoji izraženi kontinuitet u motivu, postoji dovoljno snažan instinkt za održanjem rada što je, u ovom slučaju, pravi i pouzdan modus. Sam način života umjetnika uvjetuje ovakav pristup radu i čini Džapino slikarstvo istinitim i iskrenim prema sebi i odgovornim prema svom vremenu… U radovima Stipana Kujundžića nagovještava se otvaranje poznatih prostora, ali u trenutku njihova nastanka oni nam se prikazuju kao proces u čijem tijeku na površinu izlaze vazda drukčije senzacije. Uvijek iznova, on nam pokazuje aluzivnost i višeznačnost slobodnog rasprostiranja akvarelne boje, tehnike za koju se kaže da je najteža za obuzdati je, upravo zbog nesputanosti vode same.”
