Hibrid znanstvene fantastike i film noira zapanjujuće odgovora našem postmodernom dobu
U programu ‘Celuloidni svjetovi: filmske distopije’ koji se odvija na zadarskom Sveučilištu, u četvrtak je održano predavanje ‘Blade Runner – problemi Stvari koja misli’.
Predavanje je održao dr. sc. Mario Vrbančić. Doktorirao je komparativnu književnost na Sveučilištu u Aucklandu (Novi Zeland). Viši je asistent na Odjelu za sociologiju na Sveučilištu u Zadru i vanjski suradnik Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.
Sumornost, pesimizam i urbana tjeskoba hladnoratovskog film noira američkih 1950-ih futuristički je preosmišljen u postmodernom svijetu Bladea Runnera, filma prikazanog u programu ‘Celuloidnih svjetova’ u utorak.
U filmu susrećemo korporaciju Tyrell koja kreira replikante tj. humanoidne androide čija je jedina svrha ponižavajući rad u korist ljudi na udaljenim Zemljinim kolonijama.
Replikanti su fizički snažniji od ljudi, ugrađena im je lažna svijest o ljudskom porijeklu, a posjeduju i sposobnost razvijanja vlastitih osjećaja. Kako bi se osigurala od eventualnih neželjenih posljedica emotivnog sazrijevanja ljudskih ‘robota’ iz vlastite radionice, korporacija programira njihov životni vijek na svega 4 godine.
Ono što je Vrbančić stavio u središte svog izlaganja pitanje je koje u posljednja dva desetljeća ima sve veći značaj, a to je pitanje: po čemu zapravo možemo znati da je netko ljudsko biće?
Hibrid znanstvene fantastike i film noira zapanjujuće odgovora našem postmodernom dobu, vrtoglavom razvoju tehnologije i globalizaciji.
Osvrnuvši se na temeljne karakteristike, kao što su pokret, te vremenska i prostorna orijentacija, Vrbančić je izlaganje o ‘problemu Stvari koja misli’ nastavio referirajući se na određene pravilnosti funkcioniranja grada u filmu Blade Runner, koji se odvija prema vertikali, što nudi niz mogućnosti čitanja, npr. Grad kao slika hijerarhije moći. Također, naglasio je kako u Runneru nestaje privatno ‘Ja’, pitanje samog ljudskoga.
‘Replikanti predstavljaju robu’, kazao je Vrbančić, ‘a pitanje dvojnika u različitim oblicima uvijek donosi element gubitka kontrole’. U romanu prema kojem je 1982. godine Ridley Scott snimio Runnera (‘Sanjaju li androidi električne ovce?’ Philipa K. Dicka) spoj SF-a i film noira u sebi isprepliće bezbroj kompleksnih motiva – religije, čovječnosti, rasizma, egzistencije i morala – zaogrnutih u ruho fascinantne vizualne stilizacije.
