U Profil Megastoreu održana je tribina Grički dijalog, koju vode književne kritičarke Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić, ovoga puta na temu 'Tko se boji državne regulative na području književnih honorara?'
U Profil Megastoreu održana je tribina Grički
dijalog, koju vode književne kritičarke Jagna Pogačnik i Jadranka
Pintarić, ovoga puta na temu ‘Tko se boji državne regulative na području
književnih honorara?’
Gosti su bili pisci Zoran Ferić i Robert Perišić,
čiji je tekst na tu temu, objavljen prije nekoliko tjedana, pokrenuo
priču o tome da su pisci nedostatno plaćeni za svoj rad. Nadalje,
Perišić je u članku naslovljenom ‘Pisac kao kulturni ilegalac’ istaknuo
da ne postoji osmišljen sustav financiranja spisateljskog rada, koji ne
smije biti prepušten zakonima tržišta.
Zoran Ferić kasnio je petnaestak
minuta jer je prethodno bio na svom primarnom radnom mjestu, u srednjoj
školi, gdje predaje hrvatski jezik. Ferić je
jedan od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih pisaca i dobitnik brojnih
književnih nagrada, no za život zarađuje kao prosvjetni radnik jer se od
pisanja živjeti ne može.
Drugi znakovit detalj sinoćnje tribine
bio je mali broj publike, njih dvadesetak, a među njima tek nekoliko
pisaca (Marinko Kušec i predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković).
Moderatorice diskusije su u pozivu na tribinu
postavile i nekoliko preciznih pitanja: ‘Zašto je pisac u Hrvatskoj
ilegalno zanimanje? Ili je pak pisanje hobi i razbibriga u slobodno
vrijeme? Zašto se u nas ne može živjeti od pisanja i je li ‘život od
pisanja’ danas samo romantičarska floskula ili realna mogućnost?
Je li
konačno vrijeme za promjenu koncepcije financiranja književnosti i
izdavaštva i tko bi je trebao potaknuti? Što po tom pitanju čine HDP i
DHK? Zašto se ne može uspostaviti sustav honorara i sindikalna zaštita
onih koji profesionalno pišu?’
Robert Perišić je svoje razloge za pokretanje ove teme objasnio time što
je shvatio da su ‘pisci niža bića kulture’, s obzirom na to da svojim
književnim radom nemaju nikakve realne šanse pošteno živjeti od svojeg
rada. Primjerice, autor za jednu knjigu, na kojoj radi i više godine,
može očekivati honorar između 10 i 15 tisuća kuna, a čak i ako je riječ o
bestseleru koji proda deset tisuća primjeraka, ne može računati na više
od 40 tisuća kuna godišnje, što je sramotan iznos.
Perišić je svojim tekstom ‘htio konstatirati stanje’, između ostaloga i
činjenicu da je kulturni proračun Hrvatske oko milijardu kuna, a pisci
od toga, kroz manjkav sustav potpora, mogu računati na tek jedan promil!
Ne procent, nego promil.
‘Te stipendije se pak doživljavaju kao nevjerojatna usluga piscima, a na
njih se pak može prijaviti svake četvrte godine’, konstatirao je stanje
Perišić te dodao da se zavaravaju svi oni koji se pozivaju na tržište
jer ‘ono u našoj kulturi ne igra nikakvu ulogu’. Također, Grad Zagreb,
koji ima pozamašan kulturni proračun, piscima ne daje ništa. Kada se sve
to zbroji, ‘pisac je izguran iz sustava’, zaključio je Perišić.
Zoran Ferić je naglasio da je odlučio dati potporu Perišiću jer se pisci
sami moraju pobuniti i organizirati ukoliko žele promijeniti situaciju
na bolje. To je moguće na nekoliko načina, primjerice i uvođenjem
predmeta kreativnog pisanja u škole, pa bi se tako brojne literarne
sekcije maknule od poetiziranja o ‘žutim dunjama’ i ‘djedovim naboranim
rukama’.
Na optužbe o tome da bi se onda stvorili državni pisci, Ferić
je odgovorio da je to ‘zlonamjerna sintagma’. Robert Perišić se tu
nadovezao s tvrdnjom da je ‘priča o neovisnosti kulture od države
promašena poza i floskula’ jer bi hrvatska kultura krahirala da nema
državnog financiranja. Uostalom, za to država i služi.
Naglašeno je i da se ne treba očekivati od izdavača da se pobrinu za
pristojne honorare pisaca, nego da pisci sami imaju odgovornost zauzeti
se za sebe. ‘Cilj je stvoriti pet-šest disperzivnih točaka unutar kojih
pisac može zaraditi za život’, rekao je Perišić, a među njima su i
kulturni časopisi, koji iz proračuna Ministarstva kulture dobivaju šest
milijuna kuna, a čak ih je sedamdesetak, što je za državu poput Hrvatske
apsurdno visok broj. Mnogi od njih pak ne plaćaju honorare za tekstove.
Iz publike se u raspravu uključio predsjednik HDP-a Velimir Visković,
objašnjavajući da se na priče o imaginarnim državnim piscima pozivaju
ljudi poput Igora Zidića, predsjednika Matice hrvatske. Okupljeni su se
onda zapitali a što je onda Zidić, čiju Maticu ‘izdašno dotira država’, a
Visković je to ilustrirao i primjerom da ‘Zidića na snimanje emisije na
HTV-u vozi službeni vozač’.
Zaključak tribine je bio taj da se o ovoj temi ne
treba više šutjeti. Ferić i Perišić su obećali da će se nastaviti baviti
uspostavljanjem održivog sustava financiranja književnog rada. Njihovi
prijedlozi zvuče itekako smisleno, realno i izvedivo, ali sve to nije
nikakva garancija da će naići na širu podršku među kolegama, a kamoli
državnim i gradskim institucijama za kulturu. Naime, svatko upućen u
hrvatsku kulturu odavno je naučio da smisao nije nit vodilja njezinog
postojanja.
