Na poziv Centra za ženske studije, u Zagrebu je gostovala dekanica ženskog sveučilišta Al-Zahra iz Teherana Zahra Rahbar Nia
Iranska kultura traje mnogo duže, stotinama godina, nego trenutni
režim koji vlada u Teheranu, što se lako može zaboraviti. Zato je bilo
zanimljivo što o današnjem Iranu ima reći Zahra Rahbar Nia, dekanica ženskog sveučilišta Al-Zahra u Teheranu, koja je u Zagrebu gostovala zahvaljujući pozivu Centra za ženske studije.
Dekanica Rahbar u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke održala je
kratko predstavljanje svojeg sveučilišta te odgovarala na pitanja
prisutnih o položaju žena u Iranu. Zainteresirani su mogli saznati mnoge
stvari koje se iz površne, europske perspektive gledanja na Iran čine
čak i pomalo nevjerojatnim, no to je nama naša kolonijalna perspektiva
dala.
S druge strane, bilo je i trenutaka koji su potvrđivali najgore
predrasude o trenutnom iranskom režimu, koji je na razgovoru s dekanicom
Rahbar bio utjelovljen u supruzi iranskog veleposlanika Kohadei u
Zagrebu, a koja je imala potrebu iz prvog reda publike nekoliko puta
nadopunjavati ono što bi Zahra Rahbar rekla, što se činilo kao vid
suptilnog pritiska.
Jednako tako, na kraju razgovora s dekanicom sveučilišta Al-Zahra, koja
je također i ugledna i uspješna dizajnerica, prisutnima se obratio
iranski kulturni ataše u Zagrebu Reza Jamshidi,
riječima da se nada da je ovo gostovanje razbilo neke predrasude koje
vladaju o Iranu. To se zapravo i dogodilo, ali su zato predrasude o
iranskom režimu potvrđene jer bi režim zasigurno bolje izgledao da nije
imao potrebu utjecati na razgovor sa Zahrom Rahbar Nia te nepozvano
nadopunjavati njezine riječi.
Zahra Rahbar Nia rođena je 1950. godine u Teheranu, a likovnom umjetnošću se bavi od svoje trinaeste godine.
‘Nakon dvadeset godina podučavanja izabrana sam za dekanicu ženskog
sveučilišta Al-Zahra. Na njemu ima nekoliko različitih fakulteta te
istraživački centar za položaj žena u iranskom društvu. Na sveučilište
Al-Zahra mogu se upisati samo žene, no to ne znači da u Iranu ne postoje
mješovita sveučilišta, a kod nas i među profesorima ima muškaraca.
Svjesne svojeg položaja, žene u Iranu imaju veću motivaciju za
obrazovanje, na koje gledaju kao most između obiteljskog života i
sudjelovanja u društvu. Želja naših studentica nije da postanu male
službenice, nego streme visokim položajima, a da u tome sve više
uspijevaju, potvrđuju i statistike’, objasnila je na početku svojeg
izlaganja Zahra Rahbar Nia.
U Iranu danas 49 posto stanovništva čine žene, što znači da ih ima oko
35 milijuna. One čine i 34 posto zaposlenika u državnim i javnim
službama, a danas u Iranu, u odnosu na vrijeme prije Islamske
revolucije, studira dvadeset posto više žena.
‘Islam potiče žene na obrazovanje i napredak’, tvrdi dekanica Rahbar, a
tu tvrdnju potkrepljuje iznenađujućim statistikama. Primjerice, žene
čine 52,7 posto diplomanata u Iranu, a 84,6 posto žena je zaposleno, a
nisu samo kućanice i odgajateljice djece.
U tamošnjem društvu postoji i 980 nevladinih organizacija za prava žena,
što je 16 puta više u odnosu na vrijeme od prije tek deset godina.
Milijuni iranskih žena također imaju na raspolaganju 143 ženska
časopisa, koji su, inače, vrlo povoljnih cijena i dostupni svima.
‘Imamo
dvije vrste časopisa za žene. Jedni su sa sveučilišta, te se dijelom
financiraju i državnim sredstvima, dok su drugi u privatnom vlasništvu,
često u vlasništvu žena, a jedan luksuzni ženski mjesečnik stoji oko pet
kuna’, rekla je dekanica Rahbar.
Obrazovanje ja za žene u Iranu danas najvažnija mogućnost, a cjelokupni
obrazovni sustav je besplatan. No, sveučilišta imaju upisne kvote, a oni
koji žele studirati, a nisu upali u upisnu kvotu ipak moraju plaćati
studij, što je, naravno, mnogo teže za studentice iz siromašnijih
slojeva, kao i iz provincije. ‘
U iranskoj kulturi, i prije islama,
žensko dijete ima posebno mjesto u obitelji. Osim što dobiva više
pažnje, od roditelja sada ima i snažniju potporu za studiranje jer se za
muškarce smatra da se moraju snaći sami, pa mnogi uz studij rade.
Također, muška djeca su preko roditelja zdravstveno osigurana do 25.
godine, dok žene mogu biti zauvijek ili dok se ne udaju. Zanimljivo je
da imamo i dosta starijih studentica, odnosno majki koje su odgojile
svoju djecu i sada se žele obrazovati. Ponekad se događa da zajedno
studiraju majka i kći’, objasnila je Zahra Rahbar Nia.
Ona također smatra da je za žene trenutno razdoblje u Iranu prijelazno
te da se one sve više uključuju u društveni život, pokušavajući i dalje
uskladiti svoje obiteljske obaveze s društvenim ambicijama. Mnogim
ženama je obrazovanje važno kao pokazatelj intelektualne jednakosti u
odnosu na muškarce, a ne kao temelj za uspješnu karijeru.
Na pitanje o
tome jesu li žene u Iranu jednako plaćene u odnosu na muškarce (što još
nije ostvareno ni u Europi, treba podsjetiti), dekanica Rahbar je
istaknula da po iranskim zakonima svi trebaju biti jednako plaćeni, no
da se zakoni često ne provode: ‘Žene su vrlo sposobne rukovoditeljice i
općenito ih i njihovi zaposlenici sve više cijene u odnosu na muške
šefove. Kada je riječ o jednakim plaćama, to je i problem muškaraca jer i
mnogi od njih ne ostvaruju zakonom garantirana socijalna prava.’
Za
kraj je Zahra Rahbar Nia objasnila što znači biti dekanica ženskog
sveučilišta, koje su odgovornosti i obaveze te pozicije: ‘Kao
sveučilišni profesor moraš biti dobar predavač, dobar istraživač, ali i
dobar organizator. Na mjestu dekanice, naravno, imam još veću
odgovornost. Naše sveučilište nije malo, što znači da imam nekoliko
pomoćnika i čitavu ljudsku strukturu kojom trebam upravljati.
Moram
osigurati i odgovarajući budžet u pregovorima s Ministarstvom
obrazovanja, ali i kvalitetu studija. Ipak, najvažnije je stvoriti dobru
radnu atmosferu, u kojoj nema nezdrave konkurencije.’
