Ključni problem cjeline ispunjene vrlo duhovitim minijaturama je pretjeranost, koja se kroz predstavu provlači višestruko, a čija je posljedica gledateljski umor prema kraju
Svakom vremenu potreban je dobar revizor koji će odlučno uprijeti prstom
u društvene anomalije što s visina ruše temelje nesmiljeno ih gazeći.
Našoj današnjici, u kojoj su Gogoljevi likovi tek duhovite umanjenice
stvarnosti, taj okidač koji istjeruje ljudske mane iz zakopčanih odijela
gotovo je neophodan.
Gogoljeva komedija davno je postala svojevrsna špranca za duhovito upiranje u sveprisutne ljudske i društvene anomalije. IvanAleksandrovič Hlestakovstiže
u mali grad kojim vladaju ljudi velikih džepova i još većih apetita.
Klasična situacija zamjene identiteta pretvara ga u revizora, što on
dobro naplati, usput razotkrivši grijehe malih ljudi u skupim odijelima.
Slovenski redatelj Jernej Lorenci uopćio je ‘Revizora’,
pokušavši ga maknuti podalje od trivijalne doslovnosti. Tako je likove
pretvorio u simbole iskrivljene do karikature, koje su glumci igrali s
odmakom dodatno pojačanim izgovaranjem, a ne igranjem didaskalija. Na
tragu obezličenosti bili su i kostimi Belinde Radulović, od identičnih odijela do raskošnih, no ne i ‘informativnih’ baroknih oprava.
Koliko god se trudio pobjeći od doslovnosti, Lorenci je na nekoliko
mjesta upao u vlastitu klopku, posebice na samom kraju gdje je
namagarčene aktere prvo nasadio na noge stolova, odnosno metafore
Hlestakovljeve muškosti, da bi ih potom sasvim nepotrebno pretvorio u
konje, odnosno konjine.
Postavivši izvođače u poziciju gledatelja, što
je pojačao smještanjem igre s ove strane zastora, anomalije društva
smjestio je u publiku, odnosno među sve nas. No nekoliko puta se
pretjerano zaigrao u prokazivanju krivca, preusmjerivši revizorov prst i
doslovce od scenske do konkretne publike, što je bilo pomalo suvišno
pojašnjavanje očitog.
Ključni problem cjeline ispunjene vrlo duhovitim minijaturama je
pretjeranost, koja se kroz predstavu provlači višestruko, a čija je
posljedica gledateljski umor prema kraju. Odlučivši na scenu prenijeti
cjelovitu dramu, bez kraćenja, Lorenci je predstavu razvukao na predugih
tri sata i ponešto, gubeći se u ponavljanju replika i usporavanju
rubnih točaka koje je time nepotrebno naglašavao.
Jan Kerekešlik pokretača radnje Hlestakova razvio je
od zbunjenosti do hladne samosvijesti, ne uspjevši ga nametnuti scenskoj
igri te padajući u dijaloškim dijelovima. S druge strane, Vilim Matulau
ulozi upravitelja grada, Antona Antonoviča Skvoznika – Dmuhanovskog, u
potpunosti je vladao scenom, s lakoćom skačući kroz paletu emocija te ih
dodatno ‘hladeći’ vješto izgovorenim didaskalijama, čime je vrlo
uvjerljivo prikazao korumpiranog karijerista velikih apetita. Njegovu
suprugu Anu Andrejevnu odlično je odigrala Nina Violić koja je najdalje otišla u emocionalnu distanciranost od lika, čime je karikaturu odvela do ruba groteske.
I svi ostali glumci, Miha Bezeljekkoji je u ulozi upravnika pošte bio odličan u riječi i pokretu, duhoviti, ali ne u potpunosti usklađeni Filip Nola i Robert Ugrinakao vrlo zabavno osmišljen spojeni lik Dopčinski-Bobčinski, te Sreten Mokrović, Doris Šarić-Kukuljica i Jadranka Đokićodlično su se prilagodili redateljevoj ideji karikaturalizacije likova, što je stvorilo vrlo duhovitu scensku igru. Tek je Karla Brbić bila nešto neuvjerljivija, pretjerano se naslonivši na infantilnost u građenju kćeri upravitelja grada.
Cijelu glumačku priču naglašeno stiliziranim pokretom i govorom omotao je ponajbolji Edvin Liveriću ulozi pripovjedača i Hlestakovljevog sluge Osipa, jedinih dvaju likova koji su kroz cijeli komad svjesni zamjene identiteta.
Pretrpanom scenom Branko Hojnik je vrlo dobro
okarakterizirao korupciju, od darova koji vise na zidovima do klecala
kao mjesta brzinskog iskupljenja i ispovjedaonice u koju je redatelj
smjestio isplatu. Prelaskom iz ambijentalnosti dubrovačkih prostora, gdje je Revizor ovo ljeto doživio premijeru, u dvoranu Istra ZKM-a,
gdje je početkom veljače bila zagrebačka premijera, scena nije
pretjerano izgubila, tek je cjelina oštećena za pokoju referencu na
Dubrovnik.
Veći dio predstave glazba Branka Rožmanabila je prikrivena, da bi pred kraj stvorila vrlo uvjerljiv auditivni nemir. ‘Revizor’ redatelja Jerneja Lorencija preduga je, na mjestima spora i
nepotrebno repetitivna, ali i duhovita predstava s nekoliko odličnih
glumačkih rola.
