Među brojnim Morozovljevim primjerima političkog licemjerja kada je riječ o slobodi interneta, utjecaju te slobode na društvene promjene, najaktualniji je onaj Hillary Clinton
Ako
je vjerovati američkim medijima, najvažnija stvar vezana uz narodnu
pobunu u Egiptu jest to što je ona navodno započela zahvaljujući
društvenim mrežama.
Mladi Egipćani, isti oni koji danima neustrašivo
prosvjeduju jer ih uništava siromaštvo, besperspektivnost i poniženje
što žive s dva dolara dnevno, u toj su verziji stvarnosti pohitali do
svojih iPhonea, Macova i PC-ja te se ulogirali na Twitter ili Facebook, lajkav revoluciju. Nakon toga su vjerojatno promijenili status, poručivši Hosniju Mubaraku da su ga maknuli s liste prijatelja. I nastala je geopolitička kriza na Bliskom istoku!
Naravno, nije potrebno mućnuti glavom, nego tek frizurom, da bude jasno
da opsesija pojedinih zapadnjačkih medija internetskom tehnologijom kao
oruđem društvene promjene nikako ne može biti ‘najfascinantniji aspekt
ove revolucije’, kako je to na CNN-u zaključio Piers Morgan, nasljednik Larryja Kinga u svakodnevnom jednosatnom ćaskanju s celebrityjima.
Slična se priča forsirala i tijekom prosvjeda u Iranu, jer mnogo je
lakše gledateljima satima pričati o tome kako je Facebook spasio
demokraciju, nego doista objasniti sve socijalne i političke uzroke
egipatske pobune, kao i to da Mubarakovu diktaturu već desetljećima
podržava cijela demokratska Europa i Amerika, jer je on jedan od onih
despota koji muče i ubijaju u ‘našu’ korist.
Ipak, mnogo govori o Zapadu, kapitalizmu i medijima to često
neutemeljeno naglašavanje uloge društvenih mreža u pobunama koje
potresaju ostatak svijeta, jer se čini da se sloboda interneta slavi
samo ako to odgovara kapitalistima koji na toj navodnoj slobodi odlično
zarađuju, dok je ista stvar u slučaju WikiLeaksa velik problem.
Zato
vrijedi obratiti pažnju na svježe objavljenu knjigu ‘The Net Delusion’,
autorsko djelo Jevgenija Morozova, znanstvenika i
teoretičara s američkog Stanforda. Morozov se u toj knjizi, koja je u
Americi izašla početkom veljače, obračunava s idejom da su društvene
mreže revolucionarno gorivo koje će dokrajčiti autoritarne režime, što
postaje refren mainstreama.
Među brojnim Morozovljevim primjerima političkog licemjerja kada je
riječ o slobodi interneta, kao i utjecaju te slobode na društvene
promjene, svakako je najaktualniji onaj Hillary Clinton.
Trenutna američka državna tajnica je prije oko godinu dana održala
govor u kojem je slavila moć interneta, konstatacijama poput ‘treba
staviti ova oruđa u ruke ljudi diljem svijeta koji će ih iskoristiti za
demokraciju i ljudska prava’.
No zato je 2005. u govoru zaključila da je internet ‘instrument
nevjerojatno velike opasnosti’, govoreći o zapadnim društvima, a taj
dvostruki standard Jevgenij Morozov uzima kao indikativan za stavove
politike prema online slobodi. Kad se pomoću nje navodno ruši
neprijateljski iranski režim, onda je Twitter super, no kada preko njega
komuniciraju aktivisti WikiLeaksa, onda američko ministarstvo pravde
šalje sudske naloge.
Jevgenij Morozov u svojoj knjizi rado upozorava na sve te kontradikcije,
ali i podsjeća da se još uvijek nije dogodila nijedna revolucija
zahvaljujući Twitteru, čije korisnike opisuje kao ‘skupinu hipstera koji
imaju neodoljivu potrebu podijeliti sa svijetom svoje planove za
doručak’. U knjizi ‘The Net Delusion’ se tako roje primjeri
nedemokratskih režima koji su vrlo efikasno i vrlo uspješno cenzurirali
internet, među kojima je sigurno najuspješnija Kina.
No kada je riječ o
njoj, treba znati da je Google tamo poslovao cijele četiri godine prije
nego je otišao, ali ne zbog principijelnog stava o ljudskim pravima –
kako je to ta moćna korporacija prikazivala u medijima – nego zbog
poslovnih problema s kineskim vlastima, tvrdi Morozov. Također, Hosni
Mubarak je pokazao da se internet jednostavno može isključiti na
nekoliko dana, ali to nije zaustavilo prosvjede u Kairu.
Moguće je, naravno, da Jevgenij Morozov (inače porijeklom iz
Bjelorusije, čijeg diktatora nikako da sruši taj internet) pretjeruje u
svojem pesimizmu kada je riječ o ljudskopravaškom i demokratskom
potencijalu interneta, no kada cijeli zbor glasova pjeva drugu pjesmu,
dobro je obratiti pažnju i na onoga koji namjerno falša.
