Ballard opisuje svoje djetinjstvo, odnos s roditeljima, ratna iskustva, upoznavanje svoje supruge, ali na potpuno neobičan način
Njegov je pristup vrlo osoban, ponekad čak i potpuno intiman, pa se
‘Čuda života’ grade kao zbirka životnih vinjeta, u kojima se važni i
dalekosežni događaji sudaraju sa svakodnevnim i profanim, baš kako se i
živi život.
U slučaju Jamesa Grahama Ballarda (1930-2009) bio je to jedan bogat,
ponekad opasan i nevjerojatan, a većinom uspješan i sretan život, što ne
znači da je bio dosadan. Priča započinje u Aziji, gdje je Ballard
proveo prve godine života, čiji je najdramatičniji dio opisan u romanu
‘Carstvo sunca’, po kojem je i Steven Spielberg snimio jedan od svojih najboljih filmova. Mladi Ballard je bio zaštićeno bogataško dijete u urbanom paklu Šangaja,
grada u koji se slijevala kineska sirotinja i čije su ulice za mnoge
bile smrtonosne.
S druge strane, Šangaj je bio i gospodarsko središte u kojem je živio
velik broj zapadnjaka, u luksuznim i izoliranim četvrtima, a mentalno
svjetlosnim godinama od domaće sirotinje čiji je rad omogućavao njihov
raskošni stil života. Ballard se tako u ‘Čudima života’ prisjeća da se
kao dječak nije nikako uspijevao, svom trudu unatoč, sprijateljiti sa
sinom jedne od sluškinja koje su radile za njegove roditelje, a tek
kasnije je razumio da to nije dozvoljavao kontekst.
U svojoj književnoj karijeri J. G. Ballard se nije toliko bavio svojim
životom koliko egzistencijom u svijetu koji polako preuzima tehnologija.
Distopija je bila njegovo književno dvorište, bez obzira je li riječ o
‘Kokainskim noćima’ ili ‘Sudaru’, njegovim slavljenim romanima.
Iz
današnje perspektive se može činiti čak i konzervativna ideja o ljudima
koji se seksualno uzbuđuju u prometnim nesrećama, s obzirom da je
internet omogućio seksualne fetiše svake vrste, ali 1973. godine, kada
je ‘Sudar’ izašao, mnogi su bili skandalizirani Ballardovim kliničkim
pristupom, a još više samom idejom da ljudi svoju seksualnost prenose na
strojeve.
S obzirom da je danas potpuno uobičajeno da čovjek ima najintimniji
odnos s vlastitim mobitelom, Ballardove ideje se pokazuju itekako
proročanskim. U ‘Čudima života’ otkriva i da su velik dio njegovog
pisanja inspirirale psihoanaliza i francuski nadrealizam, no čitatelji
Ballardovih romana znaju da je svaka moguća inspiracija prošla kroz
njegov um i na kraju postala unikatno autorova.
Među brojnim Ballardovim knjigama svakako treba spomenuti i ‘The
Atrocity Exhibition’, koja je predstavljala njegov komercijalni proboj
krajem šezdesetih, ali ne jer je britanska čitateljska publika odjednom,
nakon nekoliko objavljenih knjiga, shvatila da pred sobom ima
suvremenog klasika u nastajanju, nego zbog sudskog skandala.
Naime, J. G. Ballard je zbog spomenutog romana u Velikoj Britaniji
optužen za opscenost, dok je u Americi službenom odlukom nakladnika
Doubleday spaljeno cijelo prvo izdanje romana. Zapravo i ne čudi što se
‘The Atrocity Exhibition’ nije svidjela tadašnjim dežurnim moralistima, o
čemu najbolje svjedoče naslovi pojedinih poglavlja: ‘Love and Napalm’,
‘Why I Want To Fuck Ronald Reagan’. Potonji je pak Ballardov proročanski
politički pamflet, u kojem ismijava medijsku adoraciju političara, što
je danas opće mjesto koje se rijetko propituje.
Spajanje naizgled nespojivog je oduvijek bila Ballardova specijalnost, a
ona se primjećuje i u autobiografskim ‘Čudima života’. Primjerice, kada
opisuje kako je upoznao svoju suprugu, Ballard napominje da se sve to
odvijalo u sjeni ubojstava poznatog britanskog serijskog ubojice Johna
Christieja, koji je zadavio najmanje šest žena u istoj ulici u kojoj su
živjeli tada mladi Ballard i njegova buduća supruga Mary.
Prikaz
njihovog braka iznutra, kao i kasnijeg roditeljstva, sigurno su
najljepše stranice ove autobiografske proze. Nju u Hrvatskoj pak možemo
čitati zahvaljujući Nakladi Ljevak i odličnom prijevodu Ivane Šojat-Kuči.
