Pogorelićeva interpretacija zahtjevne glazbene literature, kretala se između razmrvljene, dekonstruirane fraze, pretežno na rubu prepoznatljivosti i ekscesivnih fortissim
Solistički recital pijanista Ive Pogorelića, održan 12.
ožujka u dvorani Lisinski, djelovao je naoko kao društveni događaj par
excellence. Niz je parametara jasno upućivalo na to: prepuna dvorana,
neizostavne ličnosti iz javnog života te ekstatičke reakcije publike
koje su krenule odmah nakon prve izvedene skladbe.
Naspram tog
slavljeničkog tona u dvorani, koji nije posustajao, nalazila se, posve
paradoksalno, zatvorena i nepristupačna glazbena interpretacija Ive
Pogorelića.
Program njegovog zagrebačkog recitala bio je usmjeren na dva
skladateljska imena čija su djela snažno vezana uz glazbenikov strelovit
uspon na svjetskoj glazbenoj sceni osamdesetih godina, Frédérica Chopina i Franza Liszta.
A iz njihovih su opusa odabrana amblematska djela, prije svega
Chopinova sonata u b-molu, br. 2, op. 35, te Lisztov prvi Mefisto valcer
i klavirska sonata u h-molu. 200. godišnjica Lisztova rođenja, koja se
slavi ove godine, tako je mogla figurirati kao još jedan konstruktivni
element sveprisutne svečarske atmosfere.
No Pogorelićeva interpretacija zahtjevne glazbene literature, s kojom se
ranije mnogo puta susretao (i to s osjetno boljim rezultatima od onih
koje je ponudio u dvorani Lisinski), kretala se uglavnom između
razmrvljene, dekonstruirane fraze, pretežno na rubu prepoznatljivosti i
ekscesivnih fortissima. Vrsno tehničko umijeće Pogorelića, koje je
opstalo unatoč toj samodopadnoj interpretaciji, tako ne djeluje
usmjereno ni prema odabranoj glazbenoj literaturi ni prema publici te
teško može biti jamac interpretativnog cul-de-saca s kojim je suočio
zagrebačku publiku.
Već je proizvoljno razdužena verzija Mefisto valcera
na kraju prvog dijela koncerta dala naznačiti usamljeni smjer u kojem
se kreće aktualno Pogorelićevo muziciranje, dok je jednostavačna
Lisztova klavirska sonata, jedno od bogatijih djela čitave pijanističke
literature, samo potvrdila slutnje o dubokoj izdvojenosti glazbenika.
Izvedba Chopinove sonate u b-molu, kao i tankoćutnog Nokturna u c-molu,
skladbi bitno drugačijeg izričaja od Lisztovih bravuroznih djela,
uglavnom je zaobišla imanentnu poetičnost izraza umjesto koje je
nastupila vježba dekonstrukcije.
Istina, manirističke osebujnosti oduvijek su bilo blisko vezane uz
Pogorelićevo sviranje, osiguravši mu svojevremeno i zvučni međunarodni
proboj na Chopinovom natjecanju u Varšavi 1980. Svojevremena tvrdnja da
je u stanju iz instrumenta izvući brojne sonoritete, tonska sjenčanja i
pomno konstruirane gradacije još donekle i stoji, no isto tako,
ostavlja jasan dojam da taj rijetki i dragocjeni kapacitet danas ne
kreće ususret djelima, već se kreće unutar jednog zatvorenog okvira, u
kojem delikatna uloga glazbenika kao posrednika između djela i publike
prosto ne funkcionira.
U tom pogledu, očita činjenica da Pogorelićev solistički koncert,
jednako kao i onaj održan u listopadu prošle godine sa Zagrebačkom
filharmonijom, i dalje sa sobom nosi znatan medijsko-marketinški
potencijal, više govori o stanju jedne kulturne sredine, nego o njenim
zamišljenim umjetničkim dosezima.
