S nadahnutim i nenametljivim aranžmanima Pierrea Pitzla izvrsno se spojio izražajni glas Kožene, usmjeren na prenošenje ambijenta i osjećaja
Nakon dvostrukog otkazivanja Eline Garanče s nepoznatim trećim datumom,
dvorana Lisinski i zagrebačka publika uspjela je, iz drugog pokušaja,
ugostiti jednu od dviju najavljenih pjevačkih diva sezone.
No gostovanje
znane češke mezzosopranistice Magdalene Kožene s ansamblom Private
Musicke 15. ožujka u Lisinskom bilo bi posve površno i nepravedno svesti
pod izlizanu kategoriju ‘zvučnih gostovanja pjevačkih diva’.
Naime, Kožena se zagrebačkoj publici premijerno predstavila programom
ranobaroknih svjetovnih pjesama te na posve neposredan način približila
hrvatskoj publici repertoar rane glazbe s kojim se ista rijetko kad ima
prilike susresti.
S obzirom da su upravo rana i barokna glazba predmetom
nekih od uzbudljivijih glazbeno-scenskih otkrića posljednjih dvadesetak
godina, kronični izostanak tog repertoara s domaćih podija i scena
nikako se ne može smatrati prednošću. U tom pogledu, Koženin je nastup, u
kojem glazba zauzima bitnije mjesto od ‘umjetničke ličnosti’ ili od
reputacije koja joj prethodi, bio tim dragocjeniji.
Magdalena Kožená je inače dobar dio svoje karijere, započete sredinom
90-ih, posvetila upravo otkrivanju slabo poznatog repertoara rane
glazbe. A upravo je tim repertoarom, koji dobar dio publike uopće ne
poznaje, uspješno uspostavila ravnopravnu karijeru naspram standardnog
repertoara Glucka, Mozarta, Debussya i Handela s kojim je nastupala u
većini relevantnih opernih kuća i s ponajboljim orkestrima i dirigentima
današnjice, kao što su Simon Rattle, Claudio Abbado, Gustavo Dudamel.
Njen posljednji projekt, ostvaren u suradnji s poznatom diskografskom
kućom Deutsche Grammophon s kojom je vezana ekskluzivnim ugovorom,
naslovljen je ‘Lettere amorose’, zbirka svjetovnih pjesama iz perioda
ranog baroka, kojoj je zagrebački nastup bio je u cijelosti posvećen.
Koženin pristup zasniva se na uravnoteženom odnosu kreativnosti i
poštivanja rane glazbe.
Ostvaren je u bliskoj suradnji s osmeročlanim ansamblom Private Musicke,
sastavljenim od vrsnih komornih glazbenika koji sviraju ranu glazbu na
autentičnim instrumentima, kao što su teroba, lira da gamba, colascione.
Upravo se kroz slobodu interpretacije ranog repertoara koji je bitno
manje zadan od standardnog opernog otkriva, kako na albumu, tako i u
živoj izvedbi, očituje sva neposrednost i nepatvoreni šarm pjesama
nastalih mahom u prvoj polovici 17. stoljeća.
S nadahnutim i nenametljivim aranžmanima Pierrea Pitzla izvrsno se
spojio izražajni glas Kožene, koja je kao iskusna interpretkinja prije
svega usmjerena na prenošenje ambijenta i osjećaja. U nastup je tako
utkana zdrava doza neopterećenosti do koje se dolazi kako dobro vođenim
glazbenim instinktom u odabiru repertoara, tako i znalačkom i sigurnom
interpretacijom.
Repertoar pjesama Monteverdija, Kapsbergera, Sigismonda
d’Indie, Tarquinija Merule, Foscarinija, Filippa Vitalija tematski je
vezan uz motiv neuzvraćene ljubavi ili uz bukoličke motive,
beskompleksno miješajući registre putenosti i čednosti. No na koncertu,
čiji je program sastavljen u skladnoj izmjeni pjesama i instrumentalnih
improvizacija, možda je najdomljivija bila izvedba Meruline uspavanke
Hor ch’è tempo di dormire koja kroz dva akorda gradira osjećaj
iščekivanja.
Repertoaru u kojem su mnogo važniji tekst, poruka i intimna atmosfera od
same tehničke preciznosti zasigurno bi bolje odgovarala koncertna
dvorana pogodnija komornom muziciranju i bliskijem odnosu s publikom. No
u nedostatku iste, velika dvorana Lisinskog bila je vjerojatno jedina
moguća alternativa.
