I Zadar će se uključiti u obilježavanje Svjetskog Dana kazališta, koji se diljem svijeta obilježava 27. ožujka. U HNK Zadar imat ćemo priliku pogledati ‘Američku papisu’.
Riječ je o predstavi u režiji Ozrena Prohića, u kojoj glumi Jasna Ančić. Premijeru je doživjela u Providurovoj palači 29. srpnja 2010., a mi ćemo je pogledati u subotu, 26. ožujka, s početkom u 20 sati.
Esther Vilar, njemačko-argentinska književnica, rođena je u Buenos Airesu 1935. godine u njemačkoj emigrantskoj obitelji. Pripada grupi provokativnih pisaca i kritičara društva. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja na području književnosti. “Američku papisu” napisala je 1982. godine, djelo koje propituje žene u katoličkoj crkvi, njezin odnos prema vjeri, povijesnom poslanju crkve.
Najveći uspjeh postiže knjigom “Dresirani muškarac” (1971.), nakon koje svoje stavove iznosi u sljedećoj knjizi “Poligamski spol”, da bi s “Krajem dresure”(1977.) okončala svoju trilogiju o položaju muškarca u industrijaliziranom zapadnom društvu.
Od 1962. godine, na dan 27. ožujka, ITI organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961. a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Svjetski dan kazališta kazališnim je ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i prilika za podsjeća¬nje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu.
Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke, a u nekim je kazalištima ulaz na predstave besplatan.
Krunoslav Šarić, akademski glumac, uputio je poruku povodom Svjetskog Dana kazališta:
“Vjerojatno se potreba da nešto prikazuju kod jednih javila u isto vrijeme kad i potreba kod drugih da to gledaju. I kroz kakve god promjene je ljudsko društvo prolazilo ta uzajamna potreba nije prestajala. Umjetnici (pisci, redatelji, glumci) uvijek su reagirali na sve što je činilo ljudski život. Dakle, kazalište je nudilo svoje priče o životu i smrti, o ljubavi, o časti, o zloći, o dobroti, o slobodi. A publika je željela biti svjedokom tih priča.
Jer, koliko god se činilo da su te priče bunt ili pohvala umjetnika ozračju u kojem se živi, one postaju kazalište tek kad ih publika provjeri. I kada mi na sceni uvjerimo vas u gledalištu da mislimo isto, dobije se ljepota naše povezanosti.
A kada završe glumačke parade, i fantastično otpjevane arije, i izvrsno otplesane baletne priče, ja znam da smo ta tri sata u kazalištu i mi i vi bili netko drugi, usudio bih se reći bolji ljudi. Uz to, nama na sceni je možda najljepše saznanje da je svako umjetničko postignuće mali, ali značajan korak u kazališnoj vječnosti”.
