U svojem radu "Paški sveti trokut" iz 2006. godine, Vitomir Belaj i Goran Pavel Šantek (Stud. ethnol. Croat., vol. 18, str. 153-183, Zagreb, 2006.) govore o vrhu Sveti Vid, vrhu Sveti Juraj i Starom gradu kao tri točke Paškog svetog trokuta koji je trag nekadašnje slavenske mitologije na otoku Pagu.

Prva točka je Sveti Vid, najviši vrhu na otoku Pagu. Na Svetom Vidu nalaze se ostaci crkve koja je, prema povijesnim podacima, izgrađena početkom 14. stoljeća. Emil Hilje kao njezinu posebnu odliku ističe pravilnost s dimenzijama, bez apside, 4,15 × 6,60 m.

Mjesto na kojemu danas nalazi ova crkva svoju sakralnu važnost imalo je i u ranije pretkršćansko doba, o čemu pišu Katičić, Belaj, Šantek i Pleterski. Postoje opravdane pretpostavke da su na njemu nekada završavala hodočašća Pažana i davali se zavjeti.

Andrej Pleterski je 2009. godine upozorio na još jedan mogući znak inkorporiranosti crkve svetoga Vida u mitski krajolik. Navodi kako je os crkve Svetoga Vida usmjerena prema pravcu iz kojega za Jurjevo, 23. travnja, izlazi Sunce. Kako je i današnja orijentacija u prostoru solarna, pravac koji iz Svetoga Vida ide prema jugu pravac je pozicije Sunca u zenitu.

Druga točka je vrh Sveti Juraj. Navode kako je toponim Sv. Juraj vrh sjeverno od Paga, stjenoviti kuk visok 200 metara, na kojem se još vide tragovi stare crkve. Crkva sv. Jurja na brdu (S. Zorzi in monte) prvi puta se spominje 1427. godine.

Povjesničari umjetnosti smatraju je predromaničkom, a kao zanimljivost ističu apsidu koja u tlocrtu ima oblik potkove. Danas su sačuvani samo mali ostaci zida. Hodočašća nema već preko stotinu godina. Položaj ovoga lokaliteta, navode, s istočne strane zaljeva odgovara predodžbi o ukradenu Perunovu sinu koji u divljini, s druge strane mora, odrasta kod Velesa.

Treća točka mitskoga trokuta, povezana s vodom i sa ženskim načelom, je samostan s crkvom sv. Marije u Starome gradu. Kut što ga tvore stranice zamišljenog trokuta kod te crkve iznosi 21 stupanj. Očevidom se pokazalo da se od crkve u Starome gradu vide i vrh Sv. Vid s kapelicom i vrh zvan Sv. Juraj.

Utvrđeno je kako postoji vizualna komunikacija između tih triju točaka. Današnja crkva Blažene Djevice Marije je romanička crkva izgrađena na ranokršćanskoj, a dokazi za to su nađeni fragment ranokršćanskoga kamenog pluteja i ranokršćanski sarkofag. Godina izgradnje crkve nije poznata, a izgled upućuje na to da je to moglo biti negdje krajem 13. ili početkom 14. stoljeća.

Emil Hilje dosta argumentirano, zasnovano i na dobrom poznavanju povijesti, smješta vrijeme izgradnje crkve na početak 14. stoljeća. To je vrijeme ekonomskoga snaženja i osamostaljenja Pažana, pa i težnji za osnivanjem paške biskupije, zbog čega im je trebala tako velika građevina.

Danas crkva ima status svetišta, a i Pažanima je najvažnije vjerničko zbivanje povezano s njome. Naime, večer uoči Velike Gospe u njoj se organizira cjelonoćno bdijenje na koje hodočasnici dolaze pješice iz svih naselja otoka Paga. Na Veliku Gospu formira se, župnikom predvođena, procesija koja svečano prenosi kip Gospe od Staroga Grada u župnu crkvu u Pagu.

Tamo ga prate različite pobožnosti, a za Malu Gospu se svečano u procesiji vraća u crkvu u Starome Gradu. Blizu crkve je veliki izvor (fons magnus) što ga spominje paški Katastar iz 1452. godine. Taj veliki izvor je, izgleda, presušio jer je netko ukrao vodu, tj. preusmjerio je na svoju zemlju.

Nalazio se otprilike 100 do 200 metara od crkve. Drugi je izvor uobličen u zdenac u samostanskom dvorištu, pokraj crkve sv. Marije. Nekoć je, kažu, u doba rata, na otoku zavladala suša i Pažani su se za pomoć tada obratili Blaženoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode da se ona u tom zdencu prelijevala.

Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu na kojem se ne bi očekivao priliv vode. Ima dovoljno elemenata da se ova točka poveže s pretpostavljenim svetim mjestom poganske božice koja sjedi uza zdenac.

Više na Radio Pag.