Tragična i herojska sudbina Elise i Otta Hangel potaknula je Falladu da napiše djelo, te je pred kraj 1946, u Berlinu koji se gušio u vlastitim ruševinama, nastao roman 'Svatko umire sam'
Knjiga njemačkog pisca Hansa Fallade ‘Svatko
umire sam’, napisana 1946, postala je svjetski bestseler nakon više od
pedeset godina od svojeg prvog objavljivanja. Fallada je u roman
pretočio istinitu priču o berlinskom bračnom paru koji se na specifičan
način borio protiv Hitlera, plativši na kraju pobunu svojim životima.
Otto i Elise Hampel nisu bili veliki intelektualci niti
su bili naročito politički nabrijani, nego tek običan radnički bračni
par iz siromašnijeg dijela Berlina. Stanovali su u Amsterdamer Strasse
10 i živjeli svoj mali, neprimjetni život, bez obzira na političke
mijene i ratni vihor, započet 1. ožujka 1939, Njemačkom invazijom
Poljske. No, sljedeće godine u borbama je, kao pripadnik njemačke
vojske, poginuo je Eliesein brat, i tada bračni par Hampel počinje
razmišljati o tome u kakvom društvu žive. Ono što vide oko sebe ni
najmanje im se ne sviđa: jednoumlje, neograničeno obožavanje Adolfa
Hitlera, teror tajne policije i potpuna pokornost svih građana Njemačke
nacističkom režimu.
Hampeli se odlučuju pobuniti, na jedini način na koji znaju, s obzirom
na to da su u potpunom nacističkom okruženju u samom centru Trećeg
Reicha: počinju dijeliti i slati razglednice u kojima pozivaju na borbu
protiv Hitlera. Čak 200 ovih karti su Hampelovi u sljedeće dvije godine
distribuirali, uz veliki osobni rizik, diljem Berlina, uz poruke poput
‘Dolje Hitlerova vlada’ i ‘Suprotstavimo se njemačkoj ratnoj mašini’.
Hampeli su se, iz pozicije usamljenih očajnika, nadali da će tako dati
do znanja i mogućim istomišljenicima da nisu sami te možda s vremenom
ohrabriti ljude na slične akcije, ali su se, nažalost, gorko prevarili.
Naime, većina razglednica s pozivima na pobunu odmah je završavala na
policiji, čim bi bila pronađena. Ljudi se uopće nisu usudili učiniti
išta drugo, nego prijaviti subverzivne razglednice, čije poruke su im se
činile zastrašujućima.
Takvog mentaliteta bila je i stanovita gospođa Waschke, koja je Elise i
Otta Hampel prijavila policiji 1943. Primijetila je bračni par dok su
ostavljali svoje revolucionarne razglednice dijelili u Eisenacher
Strasse. To su bile ujedno i posljednje antinacistički leci koje su
Hampelovi ubrzo uhapšeni i smaknuti. Gospođa Waschke je pak tek nakon
kraja Drugog svjetskog rata saznala da je svojim cinkarenjem poslala
bračni par Hampel u smrt, zbog čega je osuđena na dvije godine zatvora.
Doživila je i moždani udar, navodno zbog neizdržive grižnje savjesti.
No, to nije ni približno kraj nevjerojatne priče o Hampelovima, čiji je
policijski dosje 1946. slučajno dospio u ruke njemačkog pisca Hansa Fallade. Pravim imenom Rudolf Wilhelm Friedrich Dietzen,
Fallada je bio dugogodišnji ovisnik o morfiju i alkoholu, frustrirani
homoseksualac i polupropali pisac, razmetni sin uglednog njemačkog suca.
Kao mladić je sa svojim tadašnjim ljubavnikom dogovorio zajednički
suicid, koji je završio tako što je Fallada svojeg dečka pogodio, a sam
bio promašen te je – na svoju vječnu nesreću – preživio taj
melodramatični aranžman.
Zato je završio na psihijatriji, a i godinama
kasnije se liječio zbog psihičke nestabilnosti koju je pokušavao
kontrolirati opijatima. Jedini književni uspjeh mu je bio roman iz 1932,
‘Mali čovječe, što sad?’, zbog kojeg je Fallada upao u nemilost
nacista. Nakon Hitlerovog dolaska na vlast kratko je bio zatvoren, a
ostatak najgoreg perioda njemačke povijesti proveo je zatvoren u
obiteljsku kuću.
Tragična i herojska sudbina Elise i Otta Hangel potaknula je Falladu da
napiše još jedno djelo, te je pred kraj 1946, u Berlinu koji se gušio u
vlastitim ruševinama, nastao roman ‘Svatko umire sam’. Fallada ga je
napisao u transu, u četrnaest dana ludog napadaja pisanja, pa je prva
verzija imala čak 800 kucanih stranica, što je kasnije skraćeno. Ipak,
autor Hans Fallada nije dočekao doživjeti uspjeh svojeg romana, s
obzirom da je preminuo 5. veljače 1947. ‘Svatko umire sam’ je bio vrlo
popularan u njemačkom govornom području, a po mišljenju Prima Levija, pisca koji je preživio Auschwitz, riječ je o najboljem proznom djelu o njemačkom otporu Hitleru i njegovoj vlasti.
Hans Fallada je Hampele preimenovao u Quangel, te je usput dao i
detaljnu i upečatljivu sliku nacističkog Berlina, opisujući plesne
zabave na kojima su dominirali arijevci, ponašanje ljudi koji su bili
dio represivnog sustava nacista, kao i strah i zadojenost običnih ljudi,
od kojih su se mnogi srcem i dušom identificirali s nacističkom
ideologijom.
Roman ‘Svatko umire sam’ je tijekom desetljeća pao u zaborav, sve dok
prije nekoliko godina nije otkriven prvo u Francuskoj, a onda i u
Velikoj Britaniji. Prvi prijevod Falladinog romana na engleski tako se
prodao u odličnih 300 tisuća primjeraka, a sada se spominje i filmska
verzija.
Ipak, jednoga nema ni u knjizi, a vjerojatno neće biti ni u filmu, naročito ako bude holivudski: Elise i Otto Hangel
su prije izvršenja smrtne kazne – nakon mjeseci mučenja i psihičkog
terora te brzinskog i unaprijed odlučenog suđenja – jednostavno
popustili i počeli se međusobno optuživati. U pokušaju da nekako spase
vlastite živote, Elise i Otto su uperili prst jedno u drugo, ali Gestapo
nije bio zainteresiran. Pogubljeni su u travnju 1943.
