Svaki umjetnik ima san. Stanko Abadžić svoj je san pronašao
u Pragu. Ovaj ugledni fotograf rođen je u Vukovaru, a godinama je živio u
Njemačkoj i Češkoj. Tamo je otkrio ljubav prema fotografiji, a ta ljubav traje
već 15 godina. Od fotografije i za fotografiju Abadžić živi, kako nam je otkrio
prilikom gostovanja na ‘Jadranskom stolu’ na Sveučilištu u Zadru.
‘Kada sam se ’95 godine našao u Pragu, osjetio sam da je to
grad magične snage. Znao sam da sam na pravom mjestu. Tri dana i noći radio sam
foto-dokumentaciju grada i tako je nastala ‘Praška serija’. Prvu monografiju
rasprodao sam u samo godinu dana. Mogu zapravo reći da me Prag oblikovao kao
umjetničkog fotografa’, kaže Abadžić. Njegovi se radovi mogu naći u tri
svjetske galerije, a treba istaknuti to što je pobornik ‘nearanžirane
fotografije’ i snimke izrađuje u analognoj crno-bijeloj tehnici.
‘Cijelo okruženje Praga naprosto je motivirajuće. Tu vlada
jedna nevjerojatna stvaralačka klima. Male zgrade i uske uličice su zanimljive,
a sam centar nije neonski osvijetljen, sve je nekako žućkasto, kao u doba
Franza Kafke’, pojašnjava Abadžić, koji je nastojao izbjeći one klasične,
turističke motive i tražio je ‘svoj Prag’. Njegove su fotografije čudesne
upravo jer u sebi ne nose naznaku suvremenosti u kojoj su snimljene.
U sklopu ‘Jadranskog stola’, čuli smo i nekoliko anegdota iz
Abadžićevog fotografskog iskustva, te koje su prednosti analogne fotografije. ‘Važna
je kvaliteta, ne kvantiteta. Ispucate 500 slika, jedna od njih bit će dobra.
Možete biti majstor u Photoshopu, ali
ja na svojim negativima imam dokazni
materijal. Bez obzira na sve mogućnosti digitalne fotografije, stare se
tehnike ponovo vraćaju, a crno-bijela fotografija je vječna; preživjet će baš
kao što su preživjele klasična glazba i klasično slikarstvo’, zaključuje
Abadžić.
Kritičari Abadžićeve radove opisuju kao slike sna ili
blijedog tračka prošlosti. Izlagao je u Americi i Japanu, te je dobitnik mnogih
nagrada i priznanja.
