Za neke ljude je lako napisati zadnje slovo jer nekako kao
da nije zadnje, nema konačnosti za neke prirode.
Sinoć su otvorene Glazbenih večeri. To je
manifestacija kojom se Zadar ponosi s pravom već neko vrijeme, i opet su tu
prvi redovi, uzvanici, program , kultura… sve kako treba.
Sjećam se da sam s
Goranom Bujićem, urednikom kulture
Zadarskog lista, jednom sjedila na Forumu za otvaranja glazbenih večeri – ne u prvom redu, ne na sjedalicama, nego iza, na kamenu, komentirala i
smijala se, jer Goran je s lakoćom sve što se tiče kulture smještao na pravo
mjesto. I tome smo se smijali. Zato nije sjedio u prvom redu. Iako je nosio
odijelo, i to srebrno.
Pojavio bi se on sam, grmilo , sjevalo ili sunce sijalo na
svakoj premijeri i najmanjoj predstavi, razvikanim manifestacijama, u svom odijelu Spider from Mars, plavook i onako u nekom gardu, pa bi poslije
nešto procijedio kroz zube, a onda u redakciji polako, red po red, marljivo i
predano novinarski, kritičarski, zanatski i još malo više, popratio kulturu
grada Zadra.
Osnovao je “Donat”, borio se za kriterije u umjetnosti, kazalištu
i književnosti u novinama onoliko koliko se to dalo. Nemalo puta zbog toga bio
je ironičan i ciničan, ali nije popuštao.
Goran je jedan od onih “oldskul” ljudi sa stavom i nije mu
bio problem zazviždati iz gledališta ili se dići i izaći vani iz partera čineći to kao gestu otpora i
nepristajanja uz ispolitiziranu i licemjernu kulturnu scenu. Nije zbog toga bio
omiljen i često je bio i omalovažavan. On je jedan od onih “koji su mogli puno
više”… Gluposti , da su mogli, i bili bi puno više. On je u svojoj sredini bio
ono što je mogao biti i to koliko je dug i širok, glavom i bradom.
Jedini
kritičar do čijeg se mišljenja držalo. Već neko vrijeme.
Još nešto je uspio svojom pojavom održati na površini, a to
je dostojanstvo ljudi koji su imali malo pomaknut ukus. U ovoj sredini za malo
pomaknut ukus je u nekim godinama uzimano sve što nije po škvari zanatskog
malograđanskog ukusa. Koliko para toliko muzike, štrc brc, nema veze , glavno
da je nešto. E to kod Gorana nije prolazilo, nisu prolazile, da se razumijemo,
ni kvazialternativne molotovljevi kokteli predstave koje nikad nisu
eksplodirale, ali do samog kraja je podržavao scenu mladih.
I danas kad me jedan moj prijatelj koji je odselio iz ovog
grada jer mu je pukao film pitao: ”Koji ti je to prijatelj umro”, rekla sam mu: “Ma znaš ga, pa mlad je on”. Đavla je mlad, pomislila sam odmah, ali bio je tamo gdje je
bio život i gdje su ljudi radili sa srcem, na toj je strani bio, bez obzira na
kvazintelektualizam, zalagao se za kriterije u književnosti, oprezno baratao s
autoritetima, pun poštovanja prema umjetnosti i književnosti i u stilu pravog
rokera i pjesnika pljunuo je u lice malograđanštini prije nego utjecajima
ruralnog.
Ono što sam uvijek cjenila kod njega bilo je dostojanstvo s
kojim je živio svoju samoću, dobar humor, čvrst stav i šarm koji je
osvajao osamdesetih.
Pred kraj, kad
smo pili kavu ispred njegove redakcije, dok je pričao o svojoj bolesti s takvim
interesom i žarom kao da govori o nekom hit romanu koji je beskompromisno pomeo
uspjeh, rekao je da bi mogao i on početi s makrobiotikom, a onda pukao u
smijeh i dodao: ”Ma daj brate koja makrobiotika, koliko sam kava i cigareta
popušio.”
Goran je do kraja nosio svoj izbor sa stilom frajerski,
talentirano, dostojanstveno. Jedna od prvih knjiga koja mi je na faksu došla u
ruke kao literatura za seminar bila je Guja u njedrima, antologija hrvatske
fantastične proze, i tamo je objavljena njegova priča. To je knjiga s crnim
stranicama i bijelim slovima, tad sam ga upoznala i cjenila ga u raznim
okolnostima. Jer je bio faca. On je još jedan od onih koji je napustio ovo
mjesto ”tako mlad a tako star”.
