Na 9. Pulskim danima eseja (28.-29.listopada 2011.), manifestaciji koja se održava u organizaciji Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, predstavljena je knjiga eseja «Vrijeme i riječi» Tomislava Marijana Bilosnića, u izdanju Udruge 3000 godina Za dar.
Riječ je o knjizi koja je po odluci prosudbene komisije, kao druga ušla u najuži izbor na ovogodišnjem natječaju za nagradu «Zvane Črnja» za najbolju knjigu eseja. Uz autora, o knjizi su govorili Boris Domagoj Biletić, predsjednik Istarskog ogranka DHK, inače začetnik i voditelj PDE, Vanesa Begić, književnica iz Pule i Jelena Lužina, sveučilišna profesorica i književnica iz Skopja.Vanesa Begić je Bilosnićeve eseje sabrane u knjizi «Vrijeme i riječi» ocijenila kao vrlo vrijedno, zanimljivo, upečatljivo i poticajno djelo koje donosi eseje istodobno u najširem i najužem smislu te terminologije, zapravo oglednim djelom esejistike. Bilosnić u svojim esejističkim radovima nalazi vrlo dobar kompromis tako što uz informativno donosi i svoja lirska promišljanja o djelima i autorima, a da je sve to opet i znanstvene argumentirano i utemeljeno.
Ističući kako je Tomislav Marijan Bilosnić ispisao impresivnu bibliografiju knjiga da se to veću jednome životu i ne može konzumirati, Jelena Lužina je ustvrdila kako i ova Bilosnićeva knjiga izaziva dijalog kako na mjestima s kojima se slažete, kao i na mjestima s kojima se ne slažete kao čitatelj. U knjigu Bilosnićevih eseja «Vrijeme i riječi» sabrano je deset eseja «posloženih kao deset zapovjedi»), nastalih u rasponu od četrdeset godina. U svakom se eseju stalno i uporno provlači ključno pitanje može li se o poeziji, koja je vrh svih umjetnosti, pisati naučeno i teoretizirajuće ili o poeziju treba pisati osjećajući je, slobodno je interpretirajući, zapravo prepjevavajući.
Ukratko, najnovija knjiga Tomislava Marijana Bilosnića «Vrijeme i riječi» esejističko je štivo kakvoga danas u hrvatskoj književnosti gotovo da i nema. Autor prikazuje deset pjesničkih opusa iz hrvatske književnosti 20. stoljeća a da pritom ne zapada ni u kakva periodizacijska, stilistička i ina etiketiranja. Njega zanima fenomenologija pjesničke riječi. Poezija kao tajni izraz ljudskoga duha – od kada riječ kao takva postoji. On joj prilazi antropološki odčitavajući simboliku, prostorne koordinate njezina tijela, kulturološki habitus.
Vrlo često Bilosnić svojom profinjenom stilistikom teksta kao da prkosi hladnom znanstveno-analitičkom diskursu. Stoga su njegovi pjesnički portreti doista portreti o pjesnicima ali i pjesnikovi porterti. Ovo drugo ni u kojem slučaju ne umanjuje njihovu stručnu vrijednost. Naime iz svakog eseja je posve zorno da se autor itekako studiozno pripravljao za “portretiranja” svojih pjesničkih uzora ali i suvremenih kolega, propagirajući u svakoj rečenici slobodu misli kao svoj osobni manifest.
Knjiga eseja «Vrijeme i riječi» svojevrsna je pjesnička slika cijelog 20. stoljeća – slika pjesnika koji su živjeli za riječ i ljubav, koji su cio život prkosili stvarnosti, vjerujući da umjetnost ipak pobjeđuje svako vrijeme.
Nives Gajdobranski
