Dramski pisci uputili su otvoreno pismo
Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Organizatorima festivala
‘Marulićevi dani’ te Organizatoru natječaja za dramski tekst za djecu
‘Mali Marulić’, nezadovoljni nizom niz događanja vezanih uz dodjele
nagrada na 22. Marulićevim danima te općenito izostanku priznanja za
njihov rad jer, kao što smo pisali, glavna nagrada ove godine nije
dodijeljena jer prema ocjeni žirija nije bilo zadovoljavajućeg teksta.
Pismo donosimo u cijelosti.
Nadamo se da će ono, ako ništa drugo, poslužiti kao uvod u razgovor o
problemima s kojima se dramski pisci i spisateljice susreću u radu.
Bilo bi nam drago da kao institucije koje su osnivači spornih nagrada
reagirate na naš pismo.
Ovim putem mi, dramatičari i potpisnici ovog pisma, imamo potrebu javno
reagirati na nezadovoljavajući, nedopustiv, a ponekad i sramotan način
kojim se tretira naša profesija, što je eskaliralo pri dodjelama
nekoliko nagrada za dramsko pismo u 2012. godini.
Niz situacija neugodnih i za ljude koji se bave pisanjem drama, i za
hrvatsku javnost općenito, kao i za osobe koje su bile, jesu ili će biti
članovi žirija koji dodjeljuju nagrade za dramske tekstove, započeo je
dodjelom Nagrade za dramsko djelo ‘Marin Držić’ za 2011. godinu.
Legitimno je da žiri ima pravo na svoj izbor, kao i pravo da ne dodijeli
prvu nagradu za dramski tekst, no problematičnim smatramo obrazloženje
te odluke. U njemu se kaže kako žiri smatra ‘da je kvaliteta radova
poslanih na Natječaj ispod razine koja bi trebala dostojno
predstavljati recentnu dramsku produkciju u Republici Hrvatskoj. Mali
broj tekstova problematizira dramsku formu i ne korespondira dovoljno
inovativno, intrigantno, pa čak ni provokativno s aktualnom društvenom i
političkom stvarnošću. Povjerenstvo je, stoga, odlučilo ne dodijeliti
prvu nagradu, jer smatra da nijedan od prispjelih tekstova ne postavlja
dovoljno visoke standarde dramskog pisma općenito, pa tako niti onog u
Republici Hrvatskoj.’
Ovakvo obrazloženje odluke žirija zasigurno ne djeluje stimulativno na
dramsko stvaralaštvo i budući rad hrvatskih dramskih pisaca, što je,
temeljem Strateškog plana Ministarstva kulture 2012.-2014., jedna od
funkcija ove nagrade, jer predstavlja vrlo subjektivne i osobne stavove o
tome kako bi dramsko pismo trebalo izgledati i o čemu bi trebalo
pisati. Jednoumlje je, kao što je povijest svakog društvenog uređenja i
njegove kulture pokazala, oduvijek bilo opasno i ograničavajuće jer
nije rezultiralo kreativnim napretkom, nego regresom kreativnosti.
Ovakvo obrazloženje žirija predstavlja i ‘pljusku’ drugonagrađenoj
Ivani Sajko i trećenagrađenom Damiru Šodanu.
Ako su dakle njihovi tekstovi dovoljno intrigantni, inovativni i
korespondiraju s društvenom i političkom stvarnošću da zaslužuju drugu i
treću nagradu, nisu li jednako tako mogli zaslužiti i prvu i drugu
nagradu? Sve navedeno vrijedi i za niz autora koji su u istom
obrazloženju preporučeni za izvođenje u kazalištima, no nisu se našli na
popisu nagrađenih.
Identična situacija se dogodila i na natječaju ‘Mali Marulić’, na koji
se prijavljuju dramski tekstovi za djecu i mlade, i to dvije godine
zaredom, kada nije dodijeljena prva nagrada za 2010. i 2011. godinu, uz
otprilike slično obrazloženje.
Vrhunac prakse kojom se obeshrabruje i diskvalificira dramski pisac i
dramski tekst dogodio se na 22. festivalu ‘Marulićevi dani’.
Nakon što je lanjske 2011. nagrada za dramski tekst dodijeljena adaptaciji romana ‘Čudo u Poskokovoj dragi’
Ante Tomića, u dramatizaciji Željke Udovičić, ove godine nagrada za dramski tekst dodijeljena je glumačkoj interpretaciji ‘Gospode Glembajevih’ Miroslava Krleže.
Činjenica da se žiri u oba slučaja uopće našao u situaciji da raspravlja
o dodjeli nagrade za originalni dramski tekst nečemu što uopće nije
dramski tekst ili nije nagrada dramskom piscu, nego glumačkoj
interpretaciji dramskog teksta, pokazuje da nitko, ni festival
‘Marulićevi dani’, koji je navodno posvećen upravo domaćem dramskom
stvaralaštvu, niti Ministarstvo kulture RH kao krovna institucija u
kulturi, nemaju volje i motiva definirati temeljne kriterije nagrada
koje se dodjeljuju dramskim tekstovima.
Ovi slučajevi, kao i nedavno ustanovljena Nagrada hrvatskog glumišta
koja jednom, zajedničkom nagradom, nagrađuje i originalni dramski tekst i
adaptaciju i dramaturgiju, pokazuje da je nerazumijevanje i nedostatak
interesa za dramski tekst i njegovu funkciju u kazalištu pojava koja
nije pojedinačna i sporadična, već generalna i kontinuirana praksa.
Sve navedeno predstavlja najbolji put da oni malobrojni hrvatski
profesionalni dramski pisci koji još pišu drame prestanu to činiti. Broj
postavljenih tekstova živućih dramskih pisaca u hrvatskim kazalištima
ionako je mali, postavljanje domaće drame na domaćim pozornicama
predstavlja više raritet nego ustaljenu praksu te se s pravom pitamo:
zašto, za koga i s kojom svrhom uopće pišemo dramske tekstove? Možemo,
možda, zaključiti da tekstovi hrvatskih dramatičara, barem prema
mišljenjima žirija koji dodjeljuju nagrade, najbolje odražavaju sadašnji
trenutak i stanje ove nacije – beznadno su loši i unisono beznadni.
Nastavi li se ovakav tretman dramskog pisma i dramskog pisca, možda bi
najpoštenije bilo ukinuti sve nagrade vezane za dramsko pismo i
suvremeni hrvatski dramski tekst, kako dramski pisci barem ne bi bili
provocirani, kad već njihovi tekstovi nisu dovoljno provokativni.
Ako se konsenzusom svih stručnjaka u kulturi ipak dođe do zaključka da
su okolnosti vezane uz hrvatsko dramsko pismo loše i kako je krajnje
vrijeme da ih se popravi, apeliramo na mjerodavne institucije, prije
svega organizatore nacionalnih festivala dramskog stvaralaštva i
natječaja za dramske tekstove da se pozabave ovim problemom. Na njima je
odgovornost da uvedu određene pretpostavke za evaluaciju domaćeg
dramskog pisma, koje uključuju jasne i precizne kriterije za kategorije
procjenjivanja nečijeg rada, te time nama, hrvatskim dramatičarima
omoguće dostojno obavljanje naše profesije.
U Zagrebu, 3. svibnja, 2012.
Dramski pisci:
Nataša Antulov
Jasen Boko
Elvis Bošnjak
Tena Bošnjaković
Ivo Brešan
Dora Delbianco
Goran Ferčec
Antonio Gabelić
Kristina Gavran
Miro Gavran
Ivana Gudelj
Nina Horvat
Sanja Ivić
Ivana Ivković
Ivana Karačonji
Vedrana Klepica
Hrvoje Kovačević
Jelena Kovačić
Darko Lukić
Ivor Martinić
Luka Mavretić
Miroslav Međimorec
Diana Meheik
Dijana Merdanović
Dubravko Mihanović
Marijana Nola
Ivan Penović
Dino Pešut
Sibila Petlevski
Dijana Protić
Maja Sviben
Lana Šarić
Nino Škrabe
Davor Špišić
Tena Štivičić
Anica Tomić
Ana Tonković Dolenčić
Željka Turčinović
Milko Valent
Ivan Vidak
Una Vizek
Goran Vrbanić
Tomislav Zajec
Jasna Žmak
