Sinoć je 52. Glazbene večeri u Svetom Donatu uveličao jedan od najcjenjenijih brazilskih glazbenika danas uopće, Daniel Wolff.
Prekrasan ambijent samozatajnog, predromaničkog Sv. Donata ponovno se pokazao kao savršeni odabir za održavanje koncerata s naglaskom na akustičnu izvedbu.
Njegove izvedbe i akademska postignuća donijele su mu prestižnu nagradu Helen Cohn. Osvojio je brojne prve nagrade na gitarističkim natjecanjima diljem svijeta i svojim izvedbama zaslužio gostovanja u najvećim i najpriznatijim koncertnim kućama. Vrlo su cijenjeni i popularni njegovi aranžmani popularne glazbe
Prvi Brazilac s doktoratom u sviranju gitare Zadrane je počastio djelima latino – američkih skladatelja s područja klasične glazbe Guida Santórsola, Lea Brouwera, Egberta Gisimontija, Anibala Sardinha Garote, potom vlastitim djelima, te aranžmanima popularnih pjesama Chega de saudade, Canta mais i Samba de uma nota so, velikog bossa nova majstora Toma Jobima.
Ne radeći od glazbe intelektualne poligone, nego prije svega ostajući u domeni emotivnog tijela, Wolff nam je prikazao kako su glazbe Latinske Amerike, poznate većini nas koji s neminovnim prizvukom egzotizma gledamo na to glazbeno šarenilo, ostale su čvrsto povezane s plemenskim, primarnim funkcijama glazbe uopće.
Nevjerojatna ekspresija emocija i tijela koja je u svakom trenutku pokretala duh publike ono je što se pronalazi u svim djelima ovog brazilskog umjetnika. Povezan s folklornim tradicijama i bez “vertikalnih” granica u društvu, Wolff je pokazao kako je glazba svakog naroda čvrsto zadržala svoj identitet i u krugovima klasične glazbe, ostajući pokretač i vrelo inspiracije školovanim skladateljima koji nikad nisu prestali osluškivati ritmički puls svoga naroda, odnosno svoj vlastiti.
