Ivica Buljan režirao je ovu predstavu držeći se njene primarne kvalitete, a to je surovost i sirovost
Sinoć je u napuštenoj tvorničkoj hali nekadašnje tvornice Boris Kidrič izvedena Koltesova drama ”U samoći pamučnih polja” u režiji Ivice Buljana, u sklopu otvorenja 16. izdanja festivala “Zadar snova”.
Prije samog početka ugledala sam organizatore kako trčkaraju uz povike ”Još stolica”. Napokon, pomislila sam da i za Zadar snova treba još Stolica , a ne radi se o Ionescu.
Publika je popunila montirane tribine, svjetlo u kreaciji Son:Da i glazba Nenada i Alena Sinkauza privukla je i slučajne prolaznike i čitava scenografija i poprište dramskog sukoba bilo je originalno, ležerno i ugodno.
Koltes dramu odnosa dvojice slučajnih likova locira u surovi prostor lišen identiteta pa su i oni tako svedeni na oznake Dilera i Kupca, ali kroz tu identifikaciju prolaze kroz dubinske odnose dvoje ljudi u potrazi za stvarnom komunikacijom.
Ivica Buljan režirao je ovu predstavu držeći se njene primarne kvalitete, a to je surovost i sirovost. Marko Mandić ulazi na scenu iz sužene perspektive potpornih zidova napuštenog industrijskog kompleksa kroz dim i prašinu u svom ritmu vrtnje kojom tijekom cijele predstave gradi radnju.
Tenzija dramske napetosti je velikim dijelom ponešena upravo njegovim pokretom napredovanja, izazova i uzmicanja u igri trgovine dragocjenim neimenovanim stanjem.
Odnos sa tragateljem kojega izvrsno igra Robert Waltl uigrani je ples na rubu vrtoglavice i uspostavljanja ravnoteže.
Tekst je izgovaran frenetično i u strasti, ali na slovenskom pa je za nas sveden na sugestiju, muzikalnu formu stanja, taj moment nerazumijevanja, odnosno polovičnog razumijevanja je doprinio snovitoj atmosferi uz scenografiju i sjajnu glazbu. To je ujedno i jedina manjkavost zadarske izvedbe koja je ipak ostvarila zavidan dojam.
Bez obzira na jezik, impresija izazvana strašću odnosa dvojice ljudi koji ne prežu od ogoljavanja samo da bi osjetili jedno drugo i koji kroz to vlastito ogoljavanje srljaju u destrukciju, izazvala je kod većine gledatelja oduševljenje. Ako je suditi po pljesku i komentarima.
Buljan na Koltesovom tekstu ostvaruje konkretan odnos naglo i brzo gdje se protagonisti bacaju u klinč odnosa izbjegavajući relativnosti konvencionalnih maski, zato i jesu na rubu života, isključeni iz mjesta i prostora da bi mogli zadobiti konture gole i surove čežnje. Dramski intenzitet radnje postignut je nemirom i vrtlogom u neprestanom kretanju Dilera (Marko Mandić) po prašnjavom snovitom napuštenom labirintu u kojemu još samo potporni zidovi stoje neurušeni. To je sjajno rješenje i svakako najdojmljiviji dio u gradnji drame.
Kroz dinamiku njegova plesa i struganja potplatima mi, uz glazbu, bivamo uvučeni u tenziju destruktivnog odnosa, pa želja, taj treći demonski protagonist drame izrasta nevidljiva ali i te kako osjetilna.
Ono što njih dvojicu u odnosu trgovine vodi prema vrhuncu u vezivanje i kroz patnju prijanjanja uz svoje želje onaj je moment gdje prepoznajemo inteligenciju upregnutu u jaram emocionalne gladi. To je ta sila na koju nasjedaju njihove različite osobnosti. Urušavanje i obrtanje nastaje kada osjećaji u procesu trgovine postanu škart i tada pod distorzijom dostojanstva i ega igra odlazi s topotom u fade out.
Iza riječi, slika i odnosa koje je Buljan postavio čisto, beskompromisno jasno , ne stoji ništa doli njih samih.
To su odnosi koji ne znače ništa i ne vode nikamo i nema mjesta sentimentu, želje su okrutne, a njihovo ispunjavanje još okrutnije, to je stvarnost koja progovara iz Samoće pamučnih polja.
Staša Aras
