Zadar i Zadrani pokazali su još jednom svoje veliko srce i nesebičnom su gestom doprinijeli kvaliteti i važnosti plemenite večeri
Srce Afrike sinoć je stiglo u zadarski klub Arsenal u obliku humanitarne večeri uz glazbeno – kulturni program. Ljudi dobre duše i velikodušnog srca okupili su se u velikom broju i zajedničkim snagama dali jednu veliku, i za djecu Afrike za život značajnu, podršku.
Humanitarna udruga istoimenog naziva, koju je osnovao osječki bračni par Maja i Željko Garmaz, ovom je akcijom nastavila prikupljati donacije za pomoć ruandskom centru “Otac Vjeko” u Kivumu gdje već pune 23 godine djeluje misionar fra Ivica Perić, koji je ujedno bio počasni gost večeri.
Putem dosad prikupljenih donacija, i to prodajom knjige “Naš č’oek u Africi”, ovo dvoje Osječana i njihovi pomagači uspjeli su djeci u Kivumu izgraditi školsku zgradu i pružiti im mogućnost koju rijetko koje dijete u Africi ima – obrazovanje.
Ove godine su Garmazovi i fra Ivica dobili nagradu “Ponos Hrvatske” za svoj nesebični rad, a potporu u svemu tome su dobili i među nekolicinom građana Zadra koji su se uključili u organizaciju humanitarne večeri
Humanitarna večer “Srce za Afriku” bila je ispunjena glazbenim i plesnim programom u kojem je nastupila afričko-europska obitelji izvodeći tradicionalni ples uz glazbu na udaraljkama, predivno dalmatinsko ozračje priuštili su nam klape Niko i Munita, Nela Šarić, Krešimir Perović, Duje Stanišić, Ive Županović i mnogi drugi izvođači. Sve to bilo je obogaćeno i izložbom fotografija iz sela Kivum te izložbom slika afričkih motiva.
Spoj afričkih boja, zvukova i pokreta i domaće klapske pisme učinio je štimung koji će zasigurno mnogima ostati večer za pamćenje!
U razgovoru s jednom od organizatora večeri, Nikolinom Perović, saznali smo kako je došlo do suradnje između Zadra, Osijeka i Afrike, što ju je toliko vezalo za tamošnji narod i način života te kakvi su joj daljnji planovi.
“Slučajno sam došla kod fra Ivice, našla sam ga na internetu i napisala mu kratku molbicu mogu li doći kod njega u Afriku na mjesec dana jer mi je to bila želja cijeli život. On mi je odgovorio da slobodno dođem, koliko god želim. I igrom slučaja, suprug i ja smo otišli, upoznali u selu Kivumu u Ruandi Maju i Željka i tako se ustvari rodilo prijateljstvo. Ta djeca su nas svih zajedno zadužila da jednostavno moramo nešto učiniti za njih”, ispričala nam je Nikolina.
“Nije stvar u tome da im šaljemo igračke, odjeću,… nego da im stvarno damo priliku da se mogu školovati, pritom dobiju i hranu u školi što je vrlo bitno jer djeca tamo jedu 2 do 3 puta tjedno. To je zaista tužna činjenica koja vas ne ostavlja ravnodušnim.”
“Znam da su ljudi u Zadru i cijeloj zemlji stvarno potrebiti, ali mi samo želimo pokazati ljudima koliko 1 kuna tamo puno znači. 2 i pol kune je jedan topli obrok za dijete koje doslovno nema što jesti.”
Što se tiče njenih iskustava u Africi, Nikolina nam je rekla kako je već dva put bila. S drugog putovanja se vratila prije 15-tak dana. Još kao dijete je htjela posjetiti taj kontinent. “Ja ne mogu puno pomoći toj dječici. Mogu se igrati s njima i provoditi s njima vrijeme, ali time zapravo više činim za sebe nego za njih . Ne smatram se nekom humanitarkom; ja sam samo otišla dole i vidjela koje su njihove potrebe. Sa svime su započeli Maja i Željko Garmaz prikupljajući sredstva za izgradnju škole, a suprug i ja smo im se priključili pokušavajući napraviti koliko možemo, s ciljem da izgradimo školu.”
Odaziv umjetnika ulio je nadu i Nikolini i svim suorganizatorima sinoćnje humanitarne akcije. Nikolina je iznimno zahvalna svima što su se odazvali u tolikom broju. Nitko nije radio nikakav problem niti se ustručavao kod sudjelovanja, a neki su se čak i naknadno priključili, kazala nam je. “Htjeli smo spojiti Dalmaciju, Hrvatsku i Kivum u Africi jer ljudi su vrlo slični – Dalmatinci su veseljaci i vole pjesmu, a Afrikanci također vole pjesmu samo što mi imamo gitaru i mandolinu, a oni vole bubnjeve. Pa smo ih odlučili ujediniti.”
Afrika je kontinent koji upravo svojom jednostavnošću očarava
Afrika je kontinent u koji kada dođete najradije bi se odmah vratili doma jer je sve oko vas šporko, voda je šporka, mirisi su intenzivni,…, čovjek nikada ne bi ostao u Africi i nikada se ne bi vratio, kaže Nikolina. “Ali majka Afrika jednostavno ima neku snagu da te privuče i da se jednostavno zaljubiš, unatoč svoj prljavštini i glad,… Jednostavno se zaljubiš i moraš se vratiti.”
Sinoć su se prikupljali novci za izgradnju srednje škole u Kivumu gdje djeluje i naš misionar fra Ivica Perić. Prvi dio škole je već izgrađen i sad bi se trebao izgraditi i drugi. Tu školu bi polazilo oko 1000 djece koja bi time dobila šansu da nešto postignu u životu. “Želimo toj djeci omogućiti da u svojoj državi žive na način koji je dostojan čovjeka”, rekla je Nikolina.
Fra Ivica Perić: Ponosan sam na hrvatski narod i njihovo veliko srce
“To je sve uspjelo zahvaljujući hrvatskom narodu. Radimo dole u župi koja je jako mala, ali imamo preko 35 tisuća stanovnika. U samoj župi imamo 4 osnovne škole, jednu strukovnu školu i gradimo srednju tehničku školu. Pomoć koju smo dobili prije 3 godine od prodaje knjiga Željke i Maje Garmaz o mojem misionarskom radu, bila je novac za gradnju prve faze. Time je sakupljeno oko 200 tisuća eura od hrvatskog naroda, toliko smo skupili da smo mogli napraviti 11 učionica, 2 velika spremišta za vodu, kanalizaciju,…, i sada nastavljamo s drugom fazom koja će biti malo veća od prve”, ispričao nam je fra Ivica.
Upitali smo ga kako je sve krenulo, vezano za sinoćnju akciju. “Nikolina Perović i njen suprug došli kod mene u Ruandu i zahvaljujući njihovom upornom radu i Arsenalu koji nam je ustupio prostor, sve se na kraju izrealiziralo. Ovo je bila velika prilika da se građani Zadra i Hrvatske upoznaju s našim radom i s našom željom da pomognemo djeci Afrike koliko je u našoj mogućnosti. A njima zaista ne treba mnogo”, kazao nam je fra Ivica.
O daljnjim planovima ne voli razmišljati jer zapravo nikada u životu nije ništa planirao. Uvijeke je sve prepuštao sudbini. “Uvijek sam u životu radio prema potrebi, nisam nikada planirao. I to su vidjeli svi koji su došli kod mene u Ruandu – da moraju biti spremni promijeniti svoje planove ako treba i deset puta zaredom. Kada sam došao u Afriku bilo nas je 8 fratara. Svi su imali planove osim mene. Oni su svi otišli nakon nekoliko mjeseci, a ja sam ostao 23 godine. Mislim da bi čovjek trebao biti otvoren prema svemu i svima i sudbina će ga tada najbolje voditi…”, zaključio je fra Ivica Perić.
