Od posljedica atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini, gdje je srpski radikal pucao na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, u Zagrebu je 8. kolovoza 1928. preminuo Stjepan Radić, jedna od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke pozornice prva tri desetljeća prošlog stoljeća
Povjesničari smatraju kako su tom velikom Radićevu ugledu
pridonijele dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te
njegove idealističke zamisli, kako i njegova komunikativnost te
govorničko umijeće.
U vrijeme kad je većina hrvatskoga naroda živjela na selu, a
zbog privrženosti seljaštvu, Radić je nailazio na jednodušnu potporu
naroda u svim hrvatskim krajevima.
U prvom razdoblju svoga političkog rada djelovao je u
Austro-Ugarskoj, a kasnije u Kraljevini SHS. U borbi za svoje ciljeve
suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama u
obje države. Zbog beskompromisna stajališta u provedbi demokratske i
republikanske politike život mu je i okončan nasilnim putem u Beogradu.
Stjepan Radić rođen je u Trebarjevu Desnom 11. lipnja 1871., a preminuo u Zagrebu, 8. kolovoza 1928.
Zbog političkog djelovanja, još kao mladiću, bilo mu je
zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. privatno maturirao na
Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu. Radić je studij pravnih znanosti počeo u
Zagrebu, a nastavio u Pragu. Zbog sukoba s policijom bio je 1894.
izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. i sa Sveučilišta u Budimpešti te
je protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije.
Začetnik ideje o političkom organiziranju seljaštva
U Zagrebu je 1895. sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave pa
je zato bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u
Zagrebu. Radić je nakon toga otišao u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je
1897. pokrenuo list “Hrvatsku misao”. Studij je nastavio 1897.-99. na
Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences
politiques) u Parizu, gdje je diplomirao temom Suvremena Hrvatska i
Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud).
Nakon završetka školovanja u Parizu Radić se vratio u Prag, gdje
postaje bliskim suradnikom Tomaša Masaryka. Godine 1900 i 1901. živio
je u Zemunu te surađivao u mnogim češkim časopisima, a s bratom Antunom
Radićem pokrenuo je 1899./1900. list Dom.
Nakon što se 1902. trajno nastanio u Zagrebu objavio je brošuru
“Najjača stranka u Hrvatskoj”, u kojoj je iznio zamisao o potrebi
političkoga organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog
stanovništva. Bio je aktivni sudionik Hrvatskoga narodnog pokreta 1903.,
ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u hrvatski
politički život prekinuo suradnju i počeo rad na kulturnom, političkom i
nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.
Radi rješavanja agrarnoga, socijalnoga i nacionalnog pitanja
Hrvata u Monarhiji te uvođenja općega prava glasa utemeljio je s bratom
Antunom 1904. Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).
Za zastupnika u Hrvatskom saboru prvi je put izabran 1908. u
izbornom kotaru Ludbreg. Do godine 1914. suprotstavljao se politici
“novoga kursa” nakon donošenja Riječke rezolucije te isticao pravo
Hrvatske na BiH i zagovarao preustroj dvojne Monarhije te stvaranje
zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije
država i naroda.
Stjepan Radić je 1918. sudjelovao u osnivanju Narodnoga vijeća i
Države SHS, ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez
prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Upravo je zato odbio biti
članom izaslanstva u Beogradu prigodom potpisivanja akta o ujedinjenju.
On inzistira na očuvanju hrvatske države pa piše “Bila bi, dakle prava
sablazan da se u doba kad se Slovenija na naše oči državno stvara… da
se sad naša hrvatska država ruši. Nju bi mogao i smio rušiti samo
hrvatski narod kad bi mu Bog pomutio pamet…”
“Ne srljajte kao guske u maglu!”
Radić je i na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23.
studenoga 1918. podnio prijedlog da se zajednička jugoslavenska država
uredi kao savezna država, u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta –
srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskoga
Narodnog sveta. Sljedećega dana, 24. studenoga, na još jednoj sjednici
Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS suprotstavlja se
centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih
zemalja. Tada izriče glasovitu opomenu: “…upozoravam, da se ljuto
varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i
više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to
nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u
ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti,
nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego
hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom
i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”
U tom poznatom govoru Radić izgovara i poruku: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”
U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i
monarhističkomu režimu. Ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje
i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike, Radić nije priznavao
dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja. Te je zahtjeve predstavio i
međunarodnoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio
Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS
nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora
Radić je zatvoren od ožujka 1919. do veljače 1920.
Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka
osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima,
promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS).
Opstruirao je rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički
prijedlog državnog ustroja: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske.
Nakon Vidovdanskog ustava (1921.), surađivao je s Hrvatskom
zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923.
sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom
organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.
Kad je 1923. propao sporazum s radikalima poznat kao Markov
protokol, prema kojemu Kraljevina SHS neće biti podijeljena na oblasti
ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je
zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem. Putovao je u
London, Beč i Moskvu, gdje je 1924. HRSS učlanio u Seljačku
internacionalu.
Taj čin rezultirao je primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, no
stranka je nastavila djelovati i na izborima je 1925. osvojila 67
mandata pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke
demokracije s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om.
Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za
parlamentarnu borbu pa je Pavle Radić na njegov nalog 27. ožujka 1925. u
Narodnoj skupštini pročitao izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski
ustav i dinastiju Karađorđević. Stranka je tada promijenila ime u
Hrvatska seljačka stranka (HSS) pa je sastavljena radikalsko-radićevska
vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar
prosvjete.
Zbog neslaganja s politikom radikala Radić je ostavku dao 1926.,
a u veljači 1927. HSS je izišao iz vlade. U oporbi je surađivao sa
Svetozarom Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. osnovao
Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj
države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam.
Radikalski poslanik Puniša Račić počinio je 20. lipnja 1928.
atentat u Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a Pavle
Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić je bio teško ranjen, pa je umro
od posljedica ranjavanja. Na zagrebačkome groblju Mirogoju ispratilo ga
je oko 300.000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama.
