Marija Ščekić u Zadru otvara “Vrata Velebita”! U sklopu umjetničkog festivala Trafo, u petak, 26. rujna, moći ćete doživjeti uistinu posebnu plesnu izvedbu ”Nestajanje” koju priređuje poznata umjetnica, Đakovčanka Marija Šćekić , osnivateljica i voditeljica Umjetničke organizacije Histeria NOVA, u sklopu koje djeluje kao plesni umjetnik i nezavisni producent. S Marijom smo porazgovarali o projektu, ali i drugim zanimljivim detaljima iz njezinog profesionalnog života…
Vrata Velebita” predstavljaš baš na Svjetski Dan čistih planina. Koliko znamo, zaljubljena si u Velebit… što je to tako privlačno, što te posebno inspirira dok si tamo?
Nikad se nisam doživljavala kao zaljubljenik u Velebit jer ljubav i strast prema prirodi i divljini osjećam od kako znam za sebe.
Dok sam studirala suvremeni ples i koreografiju u Kanadi, zemlji u kojoj je naprosto nemoguće odvojiti jedno od drugog, često bih vikendom odlazila u najudaljenije i najnepristupačnije dijelove zemlje gdje bi sve što su nas učili na akademiji nekako preispitala, presložila i stavila na svoje mjesto u svojoj glavi da me tolika invazija novim informacijama naprosto ”ne uguši”. Po povratku u Hrvatsku, takvo je mjesto postalo Velebit. Filter svih informacija i drobilica svakojakog besmisla.
S vremenom, Velebit je prestao biti mjesto na koje idem već mjesto koje osjećam duboko u sebi, a tada se javila i potreba da ga ”objasnim” na način na koji to najbolje znam.
Surađuješ s fotografom S. Suraćem i Borisom Šeperom, kako ste se povezali, kako ste spojili svoje vizije Velebita?
Stipu Suraća mi je predložio moj dugogodišnji prijatelj Krunoslav Rac (fotograf i autor knjige ”Velebit- čovjek i planina”) budući da je riječ o Zadraninu i fotografu National Geographic-a, a Borisa Šepera sam upoznala preko ravnatelja NP Paklenice, g. Zlatka Marasovića na promociji njegova filma ”Kameno srce”. Čim smo porazgovarali o projektu ”Vrata Velebita”, naša je suradnja spontano ali gotovo neizbježno, bila definirana. Obojica profesionalno i strastveno rade to što rade, a to je meni jedini i glavni uvjet u odabiru suradnika.
Možeš li nam otkriti nešto više o svojoj plesnoj točki, ”okomitom plesu”, odnosno specifičnoj izvedbi koja je poprilično opasna i čini mi se da je jedinstvena u Zadru i Hrvatskoj?
Ples je umjetnost pokreta tijela u prostoru i vremenu, a okomiti ples toj definiciju, doslovno, pridodaje jednu posve drugu dimenziju i to je ono što mi je za ovu specifičnu predstavu i ovaj projekt, zanimljivo i važno.
Ono što je nekad bilo tlo sada je zid ili stijena. Sve fizikalne zakonitosti se mijenjaju u cjelini, najteže od svega je upravo ne raditi ništa, ostaviti da uže tjelesna muskulatura započnu svoju bitku sa gravitacijom i taj pomak tijela iskoristiti kao početnu točku za razvoj koreografije.
To su sitni, minimalistički pomaci koji se na takvoj velikoj udaljenosti nemogu dobru vidjeti a i ljudi najintenzivnije reagiraju tek kad vide neku ”vratolomiju”! To je ljudski, razumljivo, to je ok, ali osobno, ”spektakl” je i dalje u sjeni mog umjetničkog i privatnog interesa.
Predstava koju u petak izvodim govori o ranjenoj ptici koja umire, a simbolički je prikaz ugroženih ptica grabljivica koje obitavaju u kanjonu Male Paklenice i kojih je sve manje i manje.
Uz pomoć fenomenalnog tima suradnika i dobrih prijatelja, projekt Vrata Velebita postaje pravo malo audio-video-scensko utjelovljenje ovog jedinstvenog malog raja (NP Paklenica).
Kako gledaš na angažiranu umjetnost; kolika je njezina moć pokretanja, doticanja, mijenjanja stvarnosti?
Podržavam ju ,ali sebe ne doživljavam aktivisticom niti angažiranom umjetnicom. Naprosto se bavim temama koje me inspiriraju i u kojima uživam svim svojim bićem, ali da li će one ”promijeniti svijest ljudi” koji to vide ili ne – to neznam jer to ne ovisi o meni, nego o ljudima koji predstavu pogledaju.
Istina je također da je projekt “Vrata Velebita” već treći u nizu autorskih radova koji se bavi tematikom ugrožene divlje prirode i promocijom kulturno-prirodne baštine RH.
Prvu predstavu koja se direktno bavi problemima zvučne zagađenosti mora stvorila sam 2007.g. u suradnji sa Institutom za istraživanje i zaštitu mora Plavi Svijet i Udrugom Val za koju sam dobila Posebno priznanje Europske komisije za inovativnost i angažiranost u promociji poduzetništva mladih u kulturi. Činjenica je i da je ista predstava više odigrana u inozemstvu nego u našoj zemlji. Zašto je to tako – pojma nemam.
I na kraju, putovala si Europom i boravila u mnogim zemljama, ali sad si u Zadru? ”Skrasila” si se?
Mislim da jesam!
