Tridesetsedmi Interliber, Međunarodni sajam knjiga i učila, sljedeći tjedan održava se na Zagrebačkom velesajmu, a hrvatski ga izdavači očekuju kao rijetku priliku za prodaju svojih knjiga. Razgovarali smo s više ljudi u izdavačkoj branši kako bi ustanovio u kojem se stanju nalazi, a zaključak je da nakladnici jedva preživljavaju.
Od 11. do 14. studenog, paviljoni 5 i 6 Zagrebačkog velesajma ispunit će
se štandovima knjiga i standardnim gužvama posjetitelja koji će tražiti
omiljene ili nove naslove po povoljnim cijenama.
Prethodnih se godina često raspravljalo o tome kako Interliber učiniti
međunarodno i kulturno relevantnijim, primjerice osmišljavanjem
koherentnog kulturnog programa ili vraćanjem koncepta zemlje-partnera,
no s obzirom na to da to da je Hrvatska u šestoj godini recesije, sada
se o Interliberu prvenstveno razmišlja kao o komercijalnom događaju.
Hrvatski nakladnici već se godinama suočavaju sa smanjenjem čitateljskog
interesa i još većim padom prodaje knjiga pa je Interliber prilika za
to da se konačno kupcima prodaju knjige, pa čak i uz značajan popust ako
je potrebno.
Meandar
Pjesnik i izdavač Branko Čegec iz Meandra prilično
pesimistično gleda na cijelu situaciju: ‘Mislim da više nije moguće
govoriti o stanju izdavaštva, jer je već neko vrijeme riječ o skupini
ljudi koja pokušava održati jedan bazični kulturni proizvod koji toj
kulturi, čini se, ne treba. Ne govorim, naravno, o pojedincima, o
ljudima koji još čitaju, tzv. publici, nego o nečemu što smo poznavali
pod imenima kao što su kulturna politika, kulturni standard itd. Takvo
što danas definitivno ne postoji, a knjiga u maloj zemlji siromašne
inteligencije ne može opstati bez brige za kontekst, u vrtu koji nitko
ne zalijeva.’
Za Meandar, koji i dalje objavljuje literarno vrijedne naslove, Čegec
kaže da ‘vegetira’, tj. ‘pokušava plivati s kamenom oko vrata koji se
doslovno iz minute u minute povećava’. Od Interlibera zapravo ne očekuje
ništa, nego ga opisuje kao ‘jednu od točaka preživljavanja, nipošto
jedino i najvažniju’.
Može li prodajno uspješan Interliber uopće spasiti hrvatske nakladnike
ili je riječ o posljednjoj nadi koju imate, pitamo. ‘Kada bi to i bilo
moguće, bila bi to tužna činjenica, fenomen planetarnih razmjera: jedan
provincijski buvljak, na kojemu se rasprodaje u bescjenje, spašava jednu
od, još uvijek je to tako u normalnome svijetu, temeljnih grana
nacionalne kulture. Kakav SF! Interliber je i u boljim vremenima služio
tome da se rasprodajama pokrpaju neke rupe. Nekad je to održavalo
iluziju da se može i mora dalje. Mora li se? Moji motivi su još jedino
ljudi koji žive od crkavice koju možemo proizvesti. Iluzije o važnome
poslu koji pridonosi kulturi i razvija je odavno su se rasplinule’,
zaključuje rezignirano Branko Čegec.
Disput
Josip Pandurić iz Disputa kaže da se ponašaju ‘kao da
nije kriza’, ‘nelogično i atipično’. Disupt nastavlja sa svojim
standardnim načinom rada visokih uredničkih kriterija i relevantnih
kulturnih projekata, pa Pandurić nabraja: ‘Disput ide u sve veće i veće
projekte – poput recimo prevođenja i izdavanja monumentalnog djela Karla Krausa ‘Posljednji dani čovječanstva’ ili pak čuvenih ‘Izvora totalitarizma’ Hannah Arendt –
a zdušno nastavljamo s našom bibliotekom ‘Na tragu klasika’ u kojoj će
pred Interliber izaći stoti naslov, prekrasan roman ‘Vrata’ mađarske
spisateljice Magde Szabó. Već smo popunili i izdavački plan za sljedeću i dobar dio 2016. godine…’
Kako se Disupt ne vodi tržišnim kriterijima, njegovo preživljavanje
ovisi i o potporama koje dobiva: ‘Funkcioniramo na barem udvostručen
radnom angažmanu našeg malog izdavačkog tima i spretnosti da za
izdavačke projekte angažiramo sredstva inozemnih fondacija, a pritom nam
znatna potpora – mora se priznati – stiže i od ovdašnjih ministarstava
kulture i znanosti te zagrebačkog ureda za kulturu. Bez toga bi
izdavačka misija poput Disputove – i još nekih manjih, samozatajnih
izdavača – u ovim našim tržišno nereguliranim uvjetima bila potpuno
nemoguća.’
Za Pandurića Interliber nije nikakav spas, ali nudi i neka nova,
zanimljiva iskustva malim nakladnicima, a to je da ‘za svoju prodanu
knjigu mogu odmah dobiti novac’. ‘Inače od knjižara u vlasništvu velikih
izdavača na takvo što, na svoj novac, mali izdavači moraju uz opetovano
ponižavajuće moljakanje čekati mjesecima, mjesecima…’, kaže Pandurić.
Kritiku zato Josip Pandurić upućuje tzv. velikim izdavačima: ‘U
aktualnim medijskim najavama skorašnjeg sajma na sva zvona protežiraju
se izdanja velikih izdavača koja već sama sobom imaju prodajni
potencijal, a listom se zanemaruju ili u najboljem slučaju ne
apostrofiraju visokokvalitetna, kulturno iznimno važna izdanja koja
većinom dolaze iz radionica manjih izdavača. Već samo taj maleni aspekt
problema dostatan je da puno kaže o stanju u hrvatskom izdavaštvu, koje
se sve više odlikuje diktiranjem čitateljskog ukusa i pravila ponašanja u
tzv. branši od strane velikih izdavača, a ujedno i knjižara.’
OceanMore
Gordana Farkaš Sfeci iz naklade OceanMore, koja je hrvatske čitatelje upoznala s djelima nobelovke Alice Munro,
Interliber vidi kao ‘samo sajam – malo rasprodaje i sajamske atmosfere,
druženje s kolegama i kupcima i ne vjerujem da itko očekuje više od
navedenog’. Riječ je o manifestaciji koja ‘već 15 godina nema
umjetničkog ili programskog direktora’.
OceanMore se s dugogodišnjom krizom nosi ‘tako da svaku kunu preokrene
tri puta prije nego što je potroši’. ‘Ne ulazimo u projekte koji mogu
biti prevelik zalogaj, radimo na rubu izdržljivosti, svi sve, na vrijeme
plaćamo suradnike i raspolažemo samo sredstvima koja imamo. Ali sve to
uz velike napore budući da puno energije trošimo na ‘utjerivanje
dospjelih potraživanja’ od velikih knjižara lančara koji potpuno
arbitrarno plaćaju svoje dugove, i nije samo problem to što je ukupno
prodaja knjiga u ovoj krizi pala za najmanje 40 posto, već i to što
prodate ne možete u normalnom roku naplatiti, morate tiskati manje
naklade i pokušati preživjeti.’
Naklada Ljevak
Petra Ljevak iz Naklade Ljevak konstatira da je stanje u hrvatskom izdavaštvu danas teško do mjere koja ozbiljno ugrožava egzistenciju ne samo mnogih izdavača, već i struke kakvu poznajemo. Kada je riječ o Interliberu kao spasu za izdavaštvo, Ljevak smatra da on ‘sigurno ne može spasiti nakladnike’. Što je onda rješenje? ‘Nakladnike može spasiti uređeno okruženje, reorganizacija, pouzdana i operativna distributivna mreža te prije svega sustavno promicanje čitanja u svrhu povećanja čitateljske publike.’
Planetopija
O tome da je prijeko potrebna nacionalna strategija za poticanje čitanja, govori u direktorica Planetopije Marina Kralj Vidačak.
‘Prodaja knjiga u knjižarama tijekom godine je toliko pala da
izdavačima ovakav sajam ima primarno prodajnu, a ne toliko
prezentacijsku ulogu. To je posljedica više faktora, ne samo gospodarske
krize, već i primjerice nepostojanje nacionalne strategije za poticanje
čitanja, nepostojanje neovisnog knjižarskog lanca, najveći izdavači su
ujedno i najveći knjižari.’
Za Planetopiju je dugogodišnja kriza značila pojačanje senzibiliteta
‘prema potrebama tržišta i potražnji tržišta’: ‘Kriza je svakako
izoštrila neke naše vještine, potaknula još veću kreativnost pa čak i
inat i strast da želimo opstati unatoč svemu. Čini nam se da nikada do
sada nismo s toliko pažnje i fokusa odabirali nove knjige kao sada, jer
svaka nova knjiga koju objavimo odlučuje hoćemo li opstati ili ne.’
Od dobrih poznavatelja stanja na izdavačkoj sceni se može čuti da ne
postoje ni konkretni podaci o tome koliko je izdavača proteklih godina
stavilo ključ u bravu. Dosta je izdavača na aparatima, odnosno drastično
su smanjili produkciju, ali se nisu i formalno ugasili.
Svi izdavači s kojima smo razgovarali identificirali su sljedeće
probleme: izostanak nacionalne strategije poticanja čitanja, slabu
distribucijsku mrežu kojom dominiraju tzv. veliki izdavači (poput
Profila, VBZ-a itd.), koji su ujedno i knjižari te – last but not least
– nesnalaženje Ministarstva kulture u cijeloj situaciji. Ukratko,
hrvatsko je izdavaštvo na izdahu pa se ne treba iznenaditi ako se već
sljedeće godine suočimo s polupraznim paviljonima 5 i 6 Zagrebačkog
velesajma.
A što u vezi krize izdavaštva čini Ministarstvo kulture?
Branko Čegec kaže da ‘ne postoji kulturna politika generalno, a u tom kontekstu je knjiga zadnja briga’. Postavlja retorička pitanja: ‘Možete li se vi sjetiti ijedne stvari koje je Ministarstvo kulture u ovom mandatu učinilo za knjigu? Možda sam ja preblizu pa ne vidim?’ Ministarstvo kulture, smatra Gordana Farkaš Sfeci, nije ‘ništa ključno učinilo za knjigu iako su postojali neki planovi’: ‘Ministarstvo je smanjilo budžet i za potporu objavljivanju i za otkup knjiga za knjižnice, a na ovako malom i nestabilnom tržištu nakladništvo ne može preživjeti bez državnih poticaja. Sve u svemu, ne može Ministarstvo kulture biti uspješnije nego što je sama Vlada, a sad se svi već spremaju za novi mandate.’ Kroz udrugu Knjižni blok je Farkaš Sfeci pokušala u suradnji s Ministarstvom kulture ostvariti projekt poticanja čitanja u osnovnim i srednjim školama, ali kaže da nisu naišli na razumijevanje. Planetopija je pak naučila da ne može računati na velike potpore Ministarstva kulture jer ne objavljuju književnost. Petra Ljevak pak upozorava da ‘Ministarstvo kulture i dalje potpomaže knjigu i nakladništvo primarno koristeći iste strategije i sustave kao i prije desetak godina, dok nove politike nastaju i provode se sporije nego što nastaju problemi. Problemi knjige i nakladništva danas su puno drugačiji i dublji te podrazumijevaju ne samo ekonomske nego i društvene uzroke, koje je puno teže adresirati i čije rješavanje zahtijeva suradnju nekoliko nadležnih ministarstava, ne samo Ministarstva kulture.’
