Premijerom drame Toma Stopparda “Prava stvar” zagrebačko kazalište
Mala scena započelo je u četvrtak navečer neprekidni niz od trideset
uzastopnih izvedbi svjetskog hita kojim je prije točno 25 godina taj
teatar obilježio početak svojeg djelovanja u dvorani na Medveščaku.
Ravnateljica
Male scene Vitomira Lončar zahvalila je vjernoj publici koja je pratila
djelovanje kazališta kroz njegovih četvrt stoljeća istaknuvši kako je
to najstarije privatno kazalište u Hrvatskoj.
“Na otvorenju je početkom prosinca 1989. bilo ukupno troje ljudi,
a ‘Prava stvar’ prva predstava koju smo postavili”, kazala je Lončar.
Obnovu u povodu obljetničke sezone ponovno je režirao Ivica
Šimić, koji je Stoppardovu gorku postmodernističku komediju iz 1982.
postavio na gotovo ogoljeloj sceni na kojoj je sav fokus na likovima i
njihovim međusobnim odnosima.
Glavne uloge dramskoga pisca Henryja i njegove ljubavnice a
kasnije supruge Annie, Šimić je povjerio Draženu Čučeku i Jeleni
Veljači.
Henry je intelektualni snob koji živi u svijetu kontroliranih
osjećaja, u kojemu u odgovoru na svaki izazov poseže za riječima, koje
su njegova najveća snaga.
Život ga, međutim, stavlja na kušnju, kroz njegov odnos prvo sa
suprugom Charlotte (Jasna Bilušić), a potom s Annie. Radnja je smještena
u kazališni milje – Charlotte i Annie su glumice, Annien bivši muž Max
(Frane Perišin) je glumac, kao i njezin kasniji ljubavnik Billie (Mislav
Čavajda). Tu je i Henryjeva i Charlottina kći Debbie (Lana Helena
Hulenić), te Brodie (Marko Hergešić), politički zatvorenik za kojega
Annie pokazuje poseban interes.
Predstava unutar predstave
Komad je postavljen kao predstava unutar predstave – život
protagonista i njihove međusobne interakcije izmjenjuju se s
“glumljenim” dijelovima, u kojima su oni glumci u predstavama, i to
predstavama koje tematiziraju preljub i muško-ženske odnose.
Radnja se tako razvija paralelno na nekoliko razina – otvara ju
scena u kojoj Charlotte i Max igraju par čiji je brak na rubu kolapsa,
nakon koje slijedi prizor Henryjeva i Charlottina braka kojeg dovodi u
pitanje njegova afera s Annie.
Scene se smjenjuju u brzoj sukcesiji, nabijene su izrazito
životnim dijalozima, u kojima niti jedna riječ nije suvišna. Cinizam je
jedna od njegovih velikih snaga – intelektualni cinizam Henryja i
Charlotte, naivni cinizam Annienog intelektualnog buntovništva, cinizam
Billijeve požude, Debbiene mladenačke potrage za identitetom.
Veliki je naglasak i na govoru tijela – u prisnosti dodira,
fizičkom povlačenju i udaljavanju, gruboj samosvjesti ili opuštenoj
ravnodušnosti, a svi su odnosi intenzivni, čak i kada se želi izraziti
dosada.
Sve to pridonosi dinamici predstave, koja se gleda u jednom dahu,
dok se granice između onoga što je stvarno, a što tek izmišljena priča
zamagljuju i gube.
Kao što radnju raslojava i prekraja poput zagonetne klackalice,
Stoppard i svoje junake razvija kao trodimenzionalne likove u kojima se
klišej izmjenjuje i nadopunjuje s jasno izraženim emocionalnim
potrebama, intelektualnim promišljanjima i općenitom svjesnošću
življenja.
Iako se čini da ih u prvome redu motiviraju emocije, “Prava
stvar” nije samo ljubavna priča. Na dubljoj razini, to je jedno
introspektivno razotkrivanje upakirano u ozbiljnu komediju, u kojoj se
intelektualni argumenti i promišljanja o filozofiji života, pa i o
politici, pravdi i vjeri, smjenjuju sa strastvenim osjećajima.
Publika je velikim aplauzom i ovacijama pozdravila glumce i
autorski tim, u čijim će se promišljanjima o tome jesu li njihovi odnosi
“prava stvar” ili ne moći sudjelovati svaki dan do 5. prosinca, budući
da predstava po uzoru na velike svjetske pozornice igra u ograničenom
broju od ukupno 30 termina.
