O njemu nam najbolje na temelju
vlastitoga iskustva može reći njegova nekadašnja studentica, danas eminentna
hrvatska znanstvenica, povjesničarka umjetnosti, doktorica
znanosti Marija Stagličić.
“Akademik Ivo Petricioli za života je
ostvario ogroman opus svojim otkrićima u istraživačkoj djelatnosti, u
fakultetskoj nastavi, u zaštiti spomenika kulture, u muzejskoj djelatnosti i
širenjem svojih saznanja u inozemnim stručnim krugovima. On je predstavnik
vrste univerzalnog povjesničara umjetnosti kojega je iznjedrilo 20. stoljeće na
tlu Dalmacije.
Bio je arheolog i povjesničar,
povjesničar umjetnosti i stručnjak za pomoćne povijesne znanosti, terenski i
arhivski istraživač.
Teme i razdoblja istraživanja kojima se on bavio protezale
su se od starokršćanske do umjetnosti 19. stoljeća, a s jednakom snagom i
točnošću proučavao je arhitekturu, skulpturu, slikarstvo, zlatarstvo i
minijaturu.
Moglo bi se reći da je akademik Petricioli počeo od ničega kad je pedesetih
godina prošloga stoljeća došao u ratom razrušeni Zadar.
U intervjuu za Kvartal iz 2005. akademik ovako opisuje svoj
početak rada:
“Pristupajući radu nisam očekivao neka velika otkrića. Cilj mi je
bio što objektivnije osvijetliti i što pravilnije vrednovati zadarsku baštinu,
a u vezi s njom i onu drugih predjela u Dalmaciji.”
Njegova predanost
poslu i predodređenost za bavljenje umjetničkim djelima otvarala je teme i
donosila velika otkrića.
Prebirući krhotine ranoromaničkih reljefa napisao je
svoju doktorsku disertaciju. Obilazeći ruševine poratnog Zadra slagao je sliku
romaničkog i gotičkog grada kakav je nekada bio. Između ostaloga to je nakon
dugogodišnjeg rada i istraživanja rezultiralo trima maketama grada Zadra koje
su izložene u zadarskom Narodnom muzeju.
Na pionirskom zadatku našao se i
nakon 1956. godine kad je osnivanjem Filozofskog fakulteta ugašeno radno mjesto
stručnog suradnika pri Institutu za historijske nauke, pa je postavljen za
docenta tek osnovane Katedre za povijest umjetnosti.
Bez odgovarajuće knjižnice
pri Katedri, s oskudnom fototekom i tehničkim pomagalima akademik Petricioli je
vrlo snalažljivo rješavao probleme uključujući i “domaću radinost”, što je i
nas studente navelo na sudjelovanje u sređivanju i inventarizaciji fototeke i
dijateke.
Seminari iz nacionalne povijesti umjetnosti održavali su se na
terenu, što je za studente bilo zahtjevno, ali i poučno. Koliko god student
dobro pripremio temu, Profesor je uvijek intervenirao ispravcima ili novim
spoznajama. Tako su studenti usvajali metodologiju rada svoga Profesora, što se
na kraju iskazalo kao neka vrsta “zadarske škole” u studiju povijesti
umjetnosti.
Spomenuta metodologija svakako se temeljila na Profesorovu
školovanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prihvatio i upamtio
principe stalnog provjeravanja postojećih znanstvenih rezultata i oslanjanja na
vlastita kritička prosuđivanja.
Primjena stečenih znanja dobila je
osobni pečat samog akademika Petriciolija.
Izuzetna preciznost i točnost
zapažanja povezana je s crtačkim talentom akademika, vidljivog i u sposobnosti
da u jednom potezu izradi nečiju prepoznatljivu karikaturu. Moć uočavanja
bitnoga, odbacivanje svega suvišnog i prepoznavanje karakteristične oblikovne
crte izbija i iz njegovih tekstova gdje sabranom usredotočenošću razmršuje
složene zadatke i argumentirano ustvrđuje nova tumačenja ili atribucije. U
pristupu proučavanja neke umjetnine uvijek je uključivao povijesne izvore i
arhivske podatke uranjajući proučavano djelo u njegov povijesni kontekst.
Napisao je blizu dvije stotine
znanstvenih članaka i dvadesetak knjiga, a bio je prisutan u javnosti i
novinskim člancima, intervjuima i katalozima izložbi. Posebno je značajno
njegovo sudjelovanje na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. U
istraživačkom radu najviše vremena posvetio je srednjovjekovnoj arhitekturi i
urbanizmu, slikarstvu, skulpturi i zlatarstvu. Jednako značajne radove ostavio
je izučavajući ranokršćansku i renesansnu umjetnost, pa i jednu temu zadarskog
slikarstva iz 19. stoljeća.
Spomenimo samo neke značajnije knjige
koje su kronološkim redom objavljivane:
Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji, koja je postala priručnik na
sveučilištima bivše Jugoslavije i prevedena na talijanski za venecijanske
studente sveučilišta Ca’ Foscari; Zadarsko
zlatarstvo i
Škrinja Sv. Šimuna, u kojima je donio nova i nepobitna
tumačenja vrhunskih djela srednjovjekovne zlatarske djelatnosti; Prošlost Zadra II i Prošlost Zadra III, kapitalna djela napisana u suradnji s
drugim autorima, također priručnici svakome tko želi studirati zadarski
urbanizam i umjetnost od srednjega vijeka do baroka; Od Donata do Radovana, knjiga prvenstveno namijenjena
studentima za proučavanje predromaničke i ranoromaničke arhitekture i skulpture
u Dalmaciji; Stari
Zadar u slici i riječi,
u kojoj posebno dolazi do izražaja ogromna sakupljena građa u domaćim i
inozemnim arhivima i bibliotekama.
Dugogodišnji rad bio je okrunjen
priznanjima i nagradama od gradskih preko republičkih do državnih, a od 2000.
nosio je titulu professor emeritus Sveučilišta u Splitu.
Akademik Petricioli rođen je u Zadru,
a obitelj potječe iz mjesta Sali na Dugom otoku.
U srodstvu s potomcima
zadarskog slikara Franje Salghetti-Driolija, Ivo Petricioli je i sam bio
predodređen za život u svijetu umjetnosti, okružen umjetničkim djelima i
starinama.
Povijest umjetnosti i sve vezano uz
tu znanost bio mu je i posao i hobi.
Akademik Petricioli je i nakon
umirovljenja 1995. nastavio objavljivati knjige sintetizirajući svoje ogromno
sakupljeno znanje i građu. Iako opterećen zdravstvenim tegobama, pratio je i
komentirao kulturna i arhitektonska zbivanja u Zadru.
Odlaskom akademika Ive Petriciolija,
ugasila se i treća latica tzv. “dalmatinskog trolista” koji su činili akademici
Cvito Fisković, Kruno Prijatelj i Ivo Petricioli.
Iako je kao profesor u potpunosti ispunio
svoj radni vijek zaokruživši istraživanja i ostavivši u nasljedstvo svoje
djelo, metodologiju i generacije studenata – njegov odlazak ostavio je
prazninu, jer je do kraja života bio izuzetan sugovornik, osoba
enciklopedijskog znanja, kritičkog stava i preciznog uočavanja pojava koje je
sagledavao oštrim okom karikaturista.”
Ovo
sjećanje njegove nekadašnje studentice najljepši je doprinos obilježavanju
njegova 90. rođendana!
Akademik Petricioli završio je
Klasičnu gimnaziju u Splitu 1943. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu diplomirao je Povijest
umjetnosti s klasičnom arheologijom i hrvatsku povijest 1950. godine, a na
istom fakultetu je i doktorirao 1957. godine.
Svoj radni vijek započeo je u
Arheološkom muzeju u Zadru u kojemu je
radio od prosinca 1949. do kraja 1954. godine. Od 1955. do 1958. djeluje kao
stručni suradnik u Institutu za historijske nauke Filozofskog fakulteta u
Zagrebu sa sjedištem u Zadru. I konačno, od 1958. do umirovljenja 1994. godine
djeluje na Filozofskom fakultetu u Zadru. 1976. godine bio je v. d. direktora zadarskog Zavoda za zaštitu
spomenika kulture.
Bio je članom više znanstvenih i
stručnih društava: Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (redoviti član od
1992.), Matice Hrvatske, Matice Zadrana, Društva povjesničara umjetnosti
Hrvatske, Hrvatskog arheološkog društva, ICOMOS – Sekcije za Hrvatsku.
Za svoj rad dobio je više nagrada i
priznanja: 1966. Godišnju nagradu Grada Zadra; 1973. republičku nagrada
za knjigu “Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike”; 1997.
Državnu nagradu za životno djelo; 1999. Nagradu Grada Zadra za životno djelo ;
2000. titulu “Professor emeritus” Sveučilišta u Splitu.
Pod njegovim mentorstvom doktorirali
su poznati zadarski stručnjaci Emil Hilje s temom “Gotičko slikarstvo u
Zadru” i Pavuša
Vežić s temom “Episkopalni kompleks u Zadru”. Ako je općepoznato da o
učitelju najviše govore njegovi učenici, onda je ovo dovoljno.
