Drama “Lulu” Franka Wedekinda,
premijerno izvedena u subotu navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu
(HNK) u Zagrebu u režiji Jerneja Lorenzija, stilizirana je studija
priče o snažnoj i bestidnoj ženi i silama koje su je uništile.
Lulu je prototip ‘femme
fatale’, fatalne žene koju muškarci obožavaju i žele posjedovati, u
kojoj se žele “izgubiti”. O njoj su po Wedekindovu predlošku od kad je
prije stotinu godina drama napisana snimljeni brojni filmovi i
postavljene mnoge kazališne inscenacije.
Lorenzi ju je oblikovao kao kazališnu igru na granici cabareta u
kojoj se glumci obraćaju publici kao dobrodošlim gostima na upravo
započetoj zabavi.
Zabava se fabularno odigrava oko seksualno privlačne mlade
plesačice koja se uspinje unutar društvene ljestvice zahvaljujući svojim
odnosima s bogatim muškarcima.
Ona je izravna, intenzivna, besramna i promiskuitetna bludnica i
nimfomanka. Istodobno, ona je ranjeno biće i, kako sama na kraju kaže,
osoba koja je “samo željela voljeti”.
Njezina ju potraga za slobodom u vječno isklizavajućem apsolutu
ljubavi vodi od muškarca do muškarca u erotski nabijenim odnosima s
fatalnim ishodima – jedan joj muž umre od šoka, drugi se ubije, trećeg
ubije ona, a četvrti je izda.
Provokativnu i slobodoumnu Wedekindovu heroinu utjelovila je
Daria Lorenzi Flatz. Njezinu četvoricu muževa igraju Franjo Kuhar, Bojan
Navojec, Dragan Despot i Luka Dragić. Goran Grgić je njezin otac, a
Vlasta Ramljak grofica Geschwitz, koja utjelovljuje aluziju na Luluinu
biseksualnost.
Plejadu muškaraca koji ju na ovaj ili onaj način svojataju
zaokružuju Dušan Bućan, Siniša Popović i Nikša Kušelj, dok Mirta
Zečević, Dora Lipovčan, Lana Barić i Barbara Vicković utjelovljuju
različite prototipove žena.
Uz njih, na sceni su i Nina Cossetto na klaviru, te sopranistica Ivana Lazar.
Iako naizgled vrlo plošan karakter, Lulu se postupno otkriva kao
slojevit lik, čija je povijest puna mračnih rupa. U toj prošlosti koja
ostaje nepoznanica leži njezino poimanje ljubavi kao neodvojivog dijela
ljudske tjelesnosti – za nju, da bi ljubav bila istinska i stvarna, ona
mora biti i tjelesno strastvena.
Taj apsolut ljubavi je ono što traži kroz konzumaciju životnih,
pa tako i erotskih krajnosti, a kroz taj transfer
ljubav-erotika-seksualnost-konzumacija dolazi do apsolutne i radikalne
dehumanizacije i ljubavi i seksa, dok sama Lulu postaje najobičniji
objekt konzumacije.
Ona je amoralna, ali istodobno i posve nesebična; sazdana od
krajnosti, ona je fatalna žena ali i posve nemoćna žrtva, istodobno i
vršitelj radnje i objekt.
Prije stotinu godina, kada je napisana, “Lulu” je bila
revolucionarna drama čija heroina propituje moć ženske seksualnosti nad
muškarcima. Danas je to relativno – što želi poručiti i sam redatelj,
koji Wedekindov predložak koristi kao okosnicu oko koje je sagradio
kazališnu igru čiji finale nema zaključka: kraj je nedovršen, jer život
je zapravo samo igra bez zajamčenih ishoda, poručuje Lorenzi.
