Ako se do sada niste nikada bili zapitali o čemu vaš pas razmišlja ili pak niste još nikada svoj život usporedili sa psećim, sinoć ste imali priliku
“Ako uzmete psa s ulice i nahranite ga, neće vas ugristi. To je osnovna razlika između psa i čovjeka.” Mark Twain
“Moj cilj u životu je biti jednako dobar koliko moj pas misli da jesam.” (Sigmund Freud)
“Ako za novac želite kupiti ljubav, kupite psa!” (nepoznati autor)
“Ne postoji psihijatar koji će vam pomoći kao pas koji vam liže lice.” (Ben Williams)
“On je Tvoj prijatelj, Tvoj partner, Tvoj branitelj, Tvoj pas.
Ti si njegov život, njegova ljubav, njegov vođa.
On će biti Tvoj, vjeran i iskren, do posljednjeg daha.
Budi dostojan njegove odanosti.” (nepoznati autor)
Ovo su samo neke od izreka koje su nas uvele u još jednu fantastičnu predstavu iz već tradicionalno “ukusne” EXIT-ove kuhinje koja je sinoć održana u HNK Zadar. S EXIT-ovim predstavama nikad nećete pogriješiti, u to smo se već nebrojeno puta uvjerili. Uvijek inovativne, zanimljive, ponekad kontroverzne i tjeraju publiku na promišljanje sebe i svega oko sebe. Tako je bilo i sa sinoćnjim “Njuškama”.
Ako se do sada još niste nikada zapitali o čemu vaš pas razmišlja ili pak niste još nikada svoj život usporedili sa psećim, sinoć ste imali priliku. Zadarska publika imala je privilegiju ans at i pol ući u pseće živote, i saznati kako su oni jednako bogati i složeni baš kao i ljudski. Jer psi, baš kao i ljudi, na svoj način “komuniciraju” o ljubavi, seksu, prijateljstvu, osveti, tuzi, sreći, nasilju…
“Njuške” su predstava rađena prema predlošku “The Dog Logs” australskog dramatičara C. J. Johnsona koji je preveden i adaptiran na hrvatski jezik. U njoj glume samo tri glumca: Enes Vejzović, Filip Križan i Janko Rakoš, i svaki od njih glumi nekoliko različitih psećih pasmina. Vrlo skormna i ogoljena scena – samo jedna stolica u uglu te video platno u pozadini, naglasila je ono najvažnije: troje glumaca/pasa i njihova verbalna i fizička utjelovljenja različitih psećih pasmina i životnih monologa.
Među različitim prikazanim pasminama glumci su izvanredno prenijeli živahnog , stalno gladnog i napaljenog Jack Russell terijera, snažnog rotvajlera s problemima u susjedstvu, starog, prljavog mješanca koji otkriva ljubav u poodmakloj životnoj dobi, iznimno uglađenog, pomodnog i ulickanog afganistanskog hrta od kojeg se konstantno previše očekuje, njemačkog ovčara kao policijskog psa koji se bori protiv kriminala, hrvatskog ovčara kojem su glavne okupacije problemi stočarskog života i kako održati stado na broju, ostarjelog, slijepog psa koji se morao suočiti sa smrću svog gazde te carinskog bigla sa stavom. U konačnici, iako je riječ o psima, zapravo je riječ o ljudima jer svi likovi odražavaju glavne preokupacije ljudskog bića. Njuške su zato jedinstvena mješavina humora, tragedije, oštrine, nježnosti i romantike.
Cijeli tim ljudi koji stoji iza predstave također je napravio vrhunski posao.
Marita Ćopo kao kostimografkinja potrudila se pronaći odjeću koja uistinu najbolje najbolje oslikala svaku pasminu i njegove karakteristike. Suradnica za scenski pokret, Ksenija Zec, glumce je poučila nevjerojatno uvjerljivim pokretima i općenito kretnjom na sceni, glazba Willema Miličevića također je dala svoj obol cijeloj atmosferi, a video isječci Vice Rossinija koji su se konstantno izmjenjivali na platnu u pozadini publiku itekako nisu ostavili ravnodušnima.
U sat i pol predstave uspjelo se nagurati oko 15-ak psećih sudbina, nekih ljepših, drugih manje lijepih, čak tužnih i tragičnih. Predstava je često uspijevala izmamiti smijeh iz publike jer je puna gegova, istinitih priča i “provala” (s kojima su se posebno poistovjetili oni koji i sami imaju pse), ali ono što će najviše ostati zapamćeno ipak su one teže, tužne životne priče pasa suočenih s fenomenom smrti, bilo vlastite ili bliskih osoba.
Rakoš nam tako odmah na početku donosi tragičnu priču o rotvajleru koji masakrira dvojicu pasa svojih susjeda zato što mu je dojadilo njihovo lajanje da bi potom, osramoćen zbog tog čina, mirno i bez pogovora sačekao kaznu svog gospodara (usmrćivanje).
Križanov emocionalni segment u ovoj predstavi je jedini ženski lik, monolog kujice, zlatne retriverice, koja je nakonljubavne afere s Rizi Bizijem ostala skotna, donijela petero psića na svijet, da bi potom na svoj užas bila prisiljena promatrati kako gazda jednog po jednog dijeli strancima sve dok ne odluči učiniti ultimativnu žrtvu i ugušiti vlastitu štenad (također prepričano prema istinitom događaju). Rečenica kojom križan završava tužni monolog “Znam da je to za njih najbolje rješenje. Majka zna” zasigurno će ostati u sjećanju zadarske publike.
Jedan od djelova predstave koji je također dojmio gledatelje je onaj u kojem Vejzović glumi ostarjelog, slijepog psa Puta, koji se nosi sa smrću svog voljenog gazde i ta tužna tema rastanka čovjeka i psa zapravo je hommage prije nekoliko godina preminulom glumcu Predragu Vušoviću koji se nije razdvajao od svog psa.
Naizgled tek simpatična priča o psima i njihovim sudbinama, “Njuške” su ipak uspjele dirnuti zadarsku publiku likovima koji u svakom svojem segmentu podsjećaju na čovjeka, na sve njegove slabosti i mane, složenost i krhkost, krive odluke i tužne sudbine,…
Predstva nam je omogućila da na trenutak zastanemo i razmislimo o sebi, svemu što jesmo i što bismo mogli postati … samo da se na trenutak ugledamo na svog najboljeg i najvjernijeg prijatelja… na svog psa.
