Naša očaranost baštinom rezultat je
pokopanih vizija budućnosti koje politika nerijetko zlorabi, kazala je
u iščekivanju Svjetskog kongresa etnologa, jednog od najvećih
znanstvenih skupova u Hrvatskoj, predsjednica njegova Programskog
odbora Jasna Čapo.
Dvanaesti kongres
Međunarodnog udruženja etnologa i folklorista (SIEF), koje je prošle
godine proslavilo pedesetu obljetnicu, od 21. do 24. lipnja okupit će u
Zagrebu oko tisuću sudionika iz 57 zemalja, koji će održati 112
paralelnih tematskih panela s izlaganjima, festival etnografskog filma,
te izložbu postera i knjiga domaćih i međunarodnih izdavača.
Tom prigodom Jasna Čapo je ocijenila za Hinu da je hrvatska etnologija na razini europske i svjetske.
“Ja bih rekla da je na razini europske i svjetske! Hrvatska etnologija ima zavidnu razinu kritičnosti”, kazala je Jasna Čapo.
Lokalni su organizatori kongresa Institut za etnologiju i
folkloristiku (IEF) u Zagrebu i Odsjek za etnologiju i kulturnu
antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Na kongresu, koji će se održati pod široko zamišljenom temom
“Utopije, stvarnosti, baštine: etnografije za 21. stoljeće”, sudjelovat
će 93 hrvatska znanstvenika.
Gotovo cijela aktivna populacija naših etnologa pripravna je na
izazov, ističe znanstvena savjetnica na IEF-u i članica Upravnog odbora
SIEF-a Jasna Čapo.
Etnologija okrenuta suvremenosti
– Možete li nam obrazložiti ocjenu da je hrvatska etnologija po zrelosti i kritičnosti na europskoj razini?
Čapo: Mi njegujemo kritički teorijski i analitički pristup još
od 1970-ih i 1980-ih godina, od doba Dunje Rihtman-Auguštin,
dugogodišnje ravnateljice Instituta za etnologiju i folkloristiku. Uz
nju se veže niz ključnih mijena u etnološkim istraživanjima u nas:
istraživački interes premješta sa seoske kulture na urbane oblike
kulture i transformacije u suvremenoj kulturi, što je donijelo i pomak u
vremenskoj osi istraživanja. Time etnologija nužno postaje kritička
znanost o kulturi, propituje svoje viđenje svijeta i pokušava nadići
trenutno dominantne ideologije i politike. Danas smo možda više nego
prije, a zasigurno osvještenije, svjesni moći ideološkog i politiziranog
diskursa i na znanstvene proizvode. Na kongresu će i o tome biti
riječi.
– Hrvatska etnologija ima slavnu povijest, utemeljitelj joj je
Antun Radić, ali se čini da je ona danas opterećenje u očima javnosti.
Mnogi ljudi još uvijek je povezuju s etničkim temama koje su u službi
velikih nacionalnih projekata iz prošlosti.
Čapo: Na žalost, ne možemo biti zadovoljni recepcijom etnologije
među građanima. Još uvijek je prevladavajuće mišljenje da se etnologija
bavi, kako se nekad govorilo “plešućim seljacima”, te da svojim
istraživanjima seoske kulture izravno pridonosi nacionalnom projektu.
No, kao što sam rekla, to odavno nije tako.
– Kojim se temama bavi danas etnologija? Možete li nam pokazati na primjeru dolazećeg kongresa?
Čapo: Naslov kongresa obuhvaća trijadu utopije, stvarnosti i
baštine i nastoji je povezati s etnografskim istraživanjima suvremene
kulture i svakodnevnih praksi u domeni religije, politike, baštine,
glazbe, grada, hrane, turizma, migracija, suvremenih naracija i sl. i to
s naglaskom na budućnost, na 21. stoljeće. Ključni pojmovi kongresa su
utopije i baštine iz prošlosti i sadašnjosti, a sudionici propituju:
Koje su to utopije: ljudska solidarnost, nacija, kvaliteta života,
očuvanje kulture i ekoloških sustava, održivi razvoj, mir, ljubav, itd.?
Gdje im je mjesto u zamislima baštine? Kako baština i utopijski
diskursi utječu na našu dnevnu stvarnost? Ako se ideja modernističkog
napretka shvati kao ostvarenje utopija, prošlo je stoljeće pokopalo
mnoge vizije budućnosti. Veliki projekti modernizma i ideja linearnog
napretka sami su po sebi mrtvi. Postavljajući ova pitanja,
reflektirajući o prošlosti i sadašnjosti, etnolozi, kulturni antropolozi
i folkloristi imaju itekako što reći o aktualnim pitanjima.
Nacionalni identitet je konstrukcija
– Pa, kako baština utječe na političku svakodnevnicu, kako se ona tumači i koristi?
Čapo: To što je baština jedna od triju naslovnih tema kongresa,
govori o njezinoj aktualnosti ne samo u političkoj svakodnevici.
Očaranost javnosti baštinom posljednjih godina mogla bi biti rezultat,
kako smo već spomenuli, pokopanog mnoštva vizija budućnosti, što je naš
pogled usmjerilo prema prošlosti. U etnološkom smislu baštinu definiramo
kao suvremenu konstrukciju i reinterpretaciju tradicije oslonjenu na
prošlost da bi se tumačila i stvarala sadašnjost u identitetske,
turističke, obrazovne i zabavne svrhe. Dakle baština je danas
sveprisutna, a zbog toga što je u domeni interpretacije, može se
različito koristiti pa i zloporabiti. Zloporabu ponajčešće vežemo uz
politiziranje kojega je u našem društvu napretek i previše.
– Kako je etnologija prošla kroz raspad Jugoslavije, tijekom kojeg je baština značajno korištena u ideološke svrhe?
Čapo: Hrvatska kritička etnologija je relativno bezbolno prošla
kroz fazu nacionalnoga zanosa upravo stoga što je do 1990-ih već
osvijestila da je nacionalni identitet konstrukcija. Ta je ideja možda
neprihvatljiva širem građanstvu, no želim naglasiti da se time ne dovodi
u pitanje temeljna, subjektivna dimenzija identiteta.
Identitet, naime, nije popis kulturnih obilježja koji bi
nedvojbeno i isključivo karakterizirali naciju, nego je subjektivna
predodžba o tome što jesmo. Identitet je bolje shvatiti kao projekciju
onoga što možemo biti. Ako ga tako shvatimo, tada smo slobodni
definirati što je za suvremeni položaj i trenutak nacije u sadašnjem
europskom i svjetskom kontekstu najbolje izabrati kao svoj put. Pritom
se, naravno, ne odričemo prošlih oblika kulture, ali ih ni ne
postvarujemo. Time bi ograničavali stvaralačku slobodu koju nude
identitetske konstrukcije.
Nacija nije isto što i etnička zajednica
– Kakvo je, u vezi s tim, kod nas prevladavajuće javno shvaćanje zajednice, države, nacionalnog i susjedstva (komšiluka)?
Čapo: U domaćoj se javnosti nacionalna zajednica shvaća
prvenstveno kao etnička zajednica uokvirena nacionalnom državom. To je i
način shvaćanja zajednice u nekim EU državama, npr. Njemačkoj,
Austriji. U nas postoje prijepori treba li i u kojoj mjeri, te s kojim
pravima, u nacionalnu zajednicu uključiti mnogobrojnu populaciju
hrvatskoga podrijetla koja živi izvan hrvatskoga teritorija, dakle
iseljenike i njihove potomke.
S druge strane, na sličan se način postavlja pitanje
uključivanja manjinskih etničkih zajednica u nacionalnu zajednicu.
Uključivanje uvijek ima pandan u isključivanju. No, modeli uključivanja i
ocrtavanja granica nacije spram susjeda su promjenjivi. To su već
eminentno politička pitanja.
Iz perspektive moderne angažirane kulturne antropologije rekla
bih kako danas valja isticati i graditi suvremenu naciju na dobrim
povijesnim primjerima tolerancije, uključivosti i zajedništva te na
međunarodno prihvaćenim standardima ljudskih, kulturnih i manjinskih
prava. Zašto ne i na inkluzivnim transnacionalnim identitetima
pripadnika hrvatske dijaspore u drugoj, trećoj i četvrtoj generaciji
koji pokazuju interes za zemlju svojih predaka?
– Etnologija je s velikim zanimanjem pratila migracije stanovništva. S kakvim rezultatima?
Čapo: Etnološki pristupi iseljeništvu upućuju na pluralnost i
heterogenost migracijskih praksi i naracija. Oni jesu donekle
promijenili percepciju hrvatske (e)migracije, no još uvijek ne u
potpunosti, jer je ta tema duboko ispolitizirana i zadire u
dnevnopolitičke konfliktne ideološke diskurse koje sam već spomenula.
– A jesu li predmet zanimanja etnoloških istraživanja i aktualni
procesi koji dolaze iz činjenice da je Hrvatska danas dio zajednice
zemalja pred čijim vratima nemilo stradavaju stotine pa i tisuće
imigranata iz Afrike?
Čapo: Kako da ne! Hrvatska je oduvijek bila i jest iseljenička
zemlja, no moglo bi se dogoditi da uskoro postanemo i useljenička
zemlja. Držim da upravo iskustvo nacionalnoga iseljavanja, u različitim
okolnostima, pa i onima koje bismo današnjom terminologijom nazvali
izbjegličkim, može biti podlogom da se suvremena Hrvatska pokaže
otvorenom spram imigrantskih valova iz Afrike i Bliskoga Istoka. Čini mi
se da je društvo s takvom iseljeničkom poviješću kao što je naša na to
spremno, no problemi dolaze iz domene politike i njoj služećih medija
koji produbljuju percepciju o ksenofobnim, isključivim i netolerantnim
stanovnicima ove zemlje. Dolaze i iz licemjerja Europske unije kad je
riječ o tom pitanju.
U Hrvatskoj traje rat memorija ispražnjenih od sadržaja
– Što je sa socijalističkom baštinom u Hrvatskoj? Što etnologija
kaže kako se danas gleda na klasnu svijest, socijalističko
samoupravljanje, kakvo je sjećanje na Tita i kako se sagledava popularna
kultura toga doba?
Čapo: Neprijeporno je da u Hrvatskoj, kao i u drugim europskim
zemljama, postoje heterogene memorije, sjećanja na povijesne događaje i
razdoblja. U posljednje vrijeme one su u sve jačem sukobu i dale su
izvanrednu podlogu za političke manipulacije i eskalaciju opasnih
uzajamnih optužbi i etiketa gotovo potpuno ispražnjenih od sadržaja.
Ponekad se doima kao da smo vremenskim strojem prebačeni u jedno davno
vrijeme, kojega se iskustveno može sjećati tek manji dio stanovništva.
No, da se i o tome može pisati znanstveno, samo-refleksivno i
obezstrašćeno, svjedoče i novija izdanja Instituta za etnologiju i
folkloristiku, kao i zbornik O Titu kao mitu: Proslava dana mladosti u
Kumrovcu koji je nastao u vrijeme prije eskalacije unutarhrvatskog
ideološkog sukoba.
– Često smo tijekom razgovora dolazili do zaključka kako
politika krivo preusmjeri društvene odnose i izmanipulira ih. Što bi
donositelji političkih odluka trebali, u skladu s nalazima etnologa,
učiniti?
Čapo: Biti društveno odgovorni i raditi na dobrobit društva,
dugoročno i odgovorno, okrenuti se od politiziranih borbi oko memorije,
simbola i tumačenja prošlosti ka konkretnim sadašnjim problemima,
nastojeći naći neku domenu koju bismo posebno razvijali. Kako reče jedan
stranac neki dan, inače dobar poznavatelj hrvatskih prilika, moramo
pokušati prodati domaću pamet kad već gotovo ništa ne proizvodimo!
