U petak 31.07. u 21: 30 sati, održava se premijera predstave FUENTEOVEJUNA, koja će se održati na lokaciji Štrmac ko’ skule u Salima.
Predstava je nastala u
suradnji Dragon teatra iz Zadra i Saljskog teatra, prema istoimenom dramskom
djelu španjolskog pisca Lope de Vege. Djelo je dramatizirano i prevedeno na saljski
idiom.
Uloge tumače: Zdenko
Dominis, Petra Dominis, Ivan Špralja, Darko Bonja, Zdravko Raljević, Ivona
Orlić, Ivana Raljević, Mate Lordanić, Ante Mihić.
Režija dramatizacija vizualno oblikovanje: Maja Šimić
Prijevod: Ante Mihić,
Ivona Orlić, Darko Bonja
Majstor svjetla: Marino
Petešić
Majstor scene: Ivan
Špralja
Izrada rekvizite: Ivan
Orlić
Izrada kostima: Sandra
Burin, Đulija Milin, Jelena Grbin,Irena Frka, Snježana Buturić
fotografija: German Grbin
grafička priprema: Nikola
Milić
Predstavu su podržali: Park
prirode Telašćica, Općina Sali, Knjižnica Sali, Turistička zajednica Dugi otok,
Mardešić d.o.o.
ČUDOVIŠTE PRIRODE
LOPE DE VEGA, punim imenom Félix
Lope de Vega y Carpio, španjolski je dramatičar, pjesnik i prozaist. S jednakim je žarom griješio
i molio. Dvije snažne strasti su ga neprestano pratile: književnost i žene. Bio
je mnogostruk, rasut, bujan, neiscrpan, pun kolorita, ali je imao i trenutaka
kad su ga zaustavljale ozbiljne misli i teška saznanja. Znao je biti lucidan,
svjež, blistav i dubok, i bio je velik pjesnik, jedan od najvećih u svojoj
domovini. Iako je bio rođeni dramski pisac, Lope de Vega je u suštini svojoj
bio prije svega pjesnik pa su i njegovi kazališni komadi puni umetnutih pjesama
i protkani su lirikom.
Nakon vojnih iskustava,
služio kao tajnik velikašima. Pun krajnosti i paradoksa, život mu je bio sazdan
od ljubavnih pustolovina te grozničava književnog stvaralaštva, obiteljskih
nedaća i tragedija, trenutaka vjerskog pokajanja i raskalašenosti, što se nije
promijenilo ni u poznijoj dobi kada postaje
svećenikom. Ostavio je golem književni opus. Iznimnu popularnost stekao
kao najznačajniji i najplodniji
španjolski dramatičar .
Pripisuje mu se autorstvo
golemog broja drama (od 1800 sačuvano
426) i crkvenih prikazanja (od 400 sačuvana 42), a sam spominje ukupno 1500
vlastitih dramskih djela. Presudno je utjecao na razvoj španjolskog kazališta. Odstupio
je od klasičnih Aristotelovih normi i kasnijih klasicističkih kanona te u
kazališni sustav uveo konvencionalnosti prilagođene uvriježenoj španjolskoj
praksi da ne razdvaja tragediju i komediju; umjesto pet, uvodi tri čina; drame
piše u stihu, a metar i strofe usklađuje s ritmom radnje; prikazuje dramske
likove tipične za španjolsko podneblje; vanjskoj dinamičnosti radnje i dramskom
zapletu posvećuje veću pozornost nego psihologiji likova; kazališnu praksu
gradi na pučkoj i nacionalnoj tradiciji. Teme njegovih djela nadahnjuju se
najrazličitijim izvorima: književnošću (pučka, nacionalna, klasična, strana),
mitologijom, legendama, poviješću, predajom, maštom. Dramski tekstovi dokazuju
njegovu kreativnost i maštovitost, ali i veliku teatarsku poetičnost. Iako
katkad poseže za baroknim stilskim ukrasima, jezični mu je izraz jednostavan.
Širokoga tematskog raspona, njegov se opus dijeli u dvije temeljne skupine:
svjetovnog i nabožnog obilježja.
FUENTEOVEJUNA (Madrid, 1619)
Sadržaj preuzet iz
nacionalne povijesti polazi od temeljnih činjenica koje autor crpi iz drevne
kronike kastiljskih religioznih i viteških redova obrađujući ih s pomoću pučke pjesničke
predaje.
Seljani mjesta
Fuenteovejuna, selišta u vlasti jednog viteškog reda, ne mogu podnijeti
bezobzirno nasilje mjesnog glavara te se pobune i ubiju ga . Sucu poslanomu da
provede istragu stanovnici jednoglasno, pa čak i pod mukama, priznaju tek to da
je ubojstvo počinila cijela Fuenteovejuna. Na kraju im kralj prašta uzimajući u
obzir postojeće olakotne okolnosti i vjernost seljana kruni.
Fuenteovejuna je
najdemokratskije zamišljeno Lopeovo dramsko djelo. U njemu pobunjeni seljaci
sami posežu za pravdom te silnika složno kazne smrću, pa su za taj nasilnički
čin spremni snositi solidarnu odgovornost. Osim što općenito ustaje protiv
tiranije i samovolje, drama izričito sadrži i druge suvremenije političke
konotacije. Zamisao nove antifeudalne monarhije polazi od demokratskog
kršćanskog načela jednakosti svih ljudi i postavlja problem prirodnog prava
potlačenog naroda na pobunu protiv nezakonite vlasti.
Fuenteovejuna stekla je
pravu popularnost tek u doba romantizma
jer je u njemu otkriveno obilježje socijalnog bunta protiv tiranije.
Uprizorena je daleke 1971.
na XVII. splitskom ljetu u režiji Dina Radivojevića, i izvedbi dramskog ansambla
splitskog HNK: Teja Tadić, Božena Kolničar, Ivo Marjanović, Zdravka Krstulović,
Bogdan Buljan, Rade Perković, Vasja Kovačić, Pero Vrca, Ratko Glavina i Miloć
Trpković te Josip Genda i studentice zagrebačke Akademije Marija Sekelez i
Mirjana Pičuljan.
U predstavi je gostovalo
nekoliko zagrebačkih glumaca: Božidar Smiljanić,Zvonko Lepetić, Vesna
Starčević, i Vlado Krstulović. Scenografkinja i kostimografkinja bila je Jagoda
Buić, skladatelj Silvije Bombardeli, a koreograf Mili Štambuk.
Skorija uprizorenja bilježi londonski Royal
National Theatre 1989, u režiji Declana Donnellana te Stratford Shakespeare Festival 2008.
