Pitanje osobnog identiteta
nacionalno je i političko pitanje u kojemu jezik ima ključnu ulogu jer
definira i određuje identitet pojedinca, a upravo je to tema kojom se,
kako je otkrio u razgovoru za Hinu, u svojim romanima bavi talijanski
književnik Diego Marani.
“U Europi, jezici se
povezuju s narodnošću, naše su nacionalne države temeljene na jeziku – i
danas svoje osobne identitete definiramo kroz jezik i fiksni nacionalni
identitet”, kazao je pisac, jedan od gostiju Festivala svjetske
književnosti (FSK) koji će od 3. do 11. rujna u organizaciji nakladnika
Frakture okupiti u Zagrebu pedesetak istaknutih domaćih i stranih
književnih imena.
Tu ekskluzivnost jezika kao jednog od osnovnih identifikatora
nacija Marani smatra pogrešnim jer “jezici ne pripadaju vladama – oni
pripadaju ljudima koji ih govore”.
“Zatvorenost i ekskluzivnost nacionalnih identiteta u Europi
oduvijek su bile izvor brojnih sukoba: oko njih su se vodila dva
svjetska rata”, kazao je.
Put iz te zamke Marani vidi u “dijeljenju jezika, učenju jezika
svojih susjeda, prihvaćanju da identitet nije fiksno definiran entitet,
da učenjem jezika drugih naroda ne gubimo vlastiti već upravo suprotno –
dajemo mu novu hranu i snagu”.
“Jezik oblikuje način na koji vidimo svijet, usporedbe sebe s
drugima. On nije samo sklop riječi, već stanje uma. Jer jezici se
mijenjaju, hrane se promjenama, a na isti se način mijenja i osobni
identitet čovjeka jer identitet je proces, a ne kalup”, kazao je.
Može li se živjeti bez vlastita jezika
Veza između jezika i osobnog identiteta središnja je tema
njegova najpoznatijeg i nagrađivanog romana “Nova finska gramatika”
(2000.), koji je nedavno objavila Naklada Ljevak u prijevodu Ite Kovač.
Knjiga je prevedena na desetak jezika svijeta te je nagrađena
najprestižnijim međunarodnim nagradama.
Radnja romana događa se u Drugom svjetskom ratu. Finskom vojnom
liječniku na njemačkom brodu-bolnici usidrenom 1943. u tršćanskoj luci
dovode teško ranjenog mladog vojnika koji je izgubio pamćenje. Mladić
uza se nema nikakvih dokumenata, samo mornarsku jaknu s ušivenim finskim
imenom Sampo Karjalainen.
Liječnik zaključuje da je riječ o Fincu, te mu počinje pomagati da ponovno otkrije svoj materinji jezik i domovinu.
No, kada se navodni Finac Karjalainen dovoljno oporavi i bude
vraćen u “domovinu” Finsku, ni za što što tamo doživljava ne pronalazi
poveznice u svojoj svijesti ili podsvijesti, te se nalazi izgubljen i
konfuzan u okruženju s kojim se ne može identificirati.
Pisac je na ideju o knjizi došao nakon što je, kao prevoditelj
zaposlen u uredima Europske unije u Bruxellesu, morao naučiti finski.
“Bio sam fasciniran i jezikom i kulturom, a najviše me iznenadio
tamošnji snažan nacionalistički naboj: i to čisti nacionalizam, na
kakav mi u ostatku zapadne Europe više nismo navikli. To mi je dalo
ideju da istražim ideje identiteta, jezika i nacije”, pojasnio je.
Iako je sama priča fikcionalna, roman je temeljen na istinitim
događajima. “Želio sam u prvome redu napisati avanturistički roman –
volim romane s dobro strukturiranom radnjom koja čitatelja uvlači u
istinitu priču”, kazao je pisac.
Njegov je roman istodobno i studija o tome kako u odsutnosti
sjećanja i uspomena ne može ni postojati osjećaj pripadnosti domovini
ili obitelji. “Pokušao sam zamisliti kako bi izgledao život čovjeka koji
nema jezik. Središnja je ideja knjige pozabaviti se procesom izgradnje
identiteta kojemu podvrgavam svoj lik kao eksperimentom”, pojasnio je.
Multijezičnost kao formula za budućnost
Marani, koji je dosad napisao 13 romana i upravo radi na
najnovijem u kojemu se bavi svojim rodnim selom, ne skriva svoju
opsjednutost jezikom – zaposlen je kao viši lingvist u Europskoj uniji u
Bruxellesu, a u Europi je poznat postao najviše po tome što je izmislio
“europanto”, umjetni jezik nastao mješavinom elemenata iz glavnih
europskih jezika, ali bez ikakvih gramatičkih pravila.
Na europantu piše tjedne kolumne za jedne švicarske novine, a na tom mu je jeziku u Francuskoj objavljena i zbirka priča.
Riječ je, kako je kazao, o provokaciji usmjerenoj protiv onoga
što vidi kao europski lingvistički ekskluzivizam i “fundamentalizam”
koji prejudicira čistoću jezika.
“Tim sam kvazi-jezikom želio pokazati da se s jezicima može
igrati, da ih uopće nije toliko teško naučiti, te da su svi oni
mješavine jer čistoća u jeziku ne postoji, kao što ne postoji ni u
rasama. Praviti se da je čisti jezik moguć apsurdno je i opasno jer je
sve vezano uz ljude podložno neprekidnim mjenama: sve je tek privremeno,
stalno u pokretu”, kazao je Marani.
To posebno vrijedi u Europi, gdje su brojni gradovi i zajednice oduvijek bili multijezični i multikulturalni, smatra.
“Upravo je ideja o nacionalnoj državi, sa svojom ekskluzivnom
ideologijom, izbrisala raznolikosti. No, sve te razne stvari koje imaju
zajedničko ishodište u našim kulturama, dio su svakog europskog
pojedinca”, pojasnio je.
Stoga je potrebno prevladati nacionalne mitove i nacionalne
neprijatelje, okrenuti se “sveobuhvatnijoj i višoj razini pripadanja”,
koja se ne temelji na etničkoj pripadnosti već na principima.
“To bi trebala biti uloga Europe”, poručio je.
Marani će u Zagrebu, u sklopu festivalskog programa tribina
“Razotkrivanje”, o svemu tome razgovarati s dramskim piscem Goranom
Ferčecom. Sudjelovat će i u okruglom stolu na temu “Rat kao potraga za
identitetom”, u kojemu će mu se pridružiti književnici Philipp Blom,
Slavko Goldstein i Miljenko Jergović.
Ovogodišnji Festival svjetske književnosti od 3. do 11. rujna
donosi na nekoliko lokacija u Zagrebu ambiciozan program kojemu je cilj
predstaviti hrvatskoj publici neke od najvažnijih glasova suvremene
svjetske i domaće literarne scene.
Festivalski program obuhvaća pedesetak programa podijeljenih na
radionice stripa, književne matineje, programe “Pisac i njegov čitatelj”
i tribine “Razotkrivanje”, ali i filmske projekcije i okrugle stolove a
program će svakoga dana u kasnim večernjim satima zaključiti “Mali
noćni strip-tiz” posvećen umjetnosti stripa.
