Novi roman nagrađivanog književnika i urednika Kristijana Vujičića
“Knjiga izlazaka”, u kojemu glavni junak kreće na duhovito misaono
putovanje prošlošću svojih odnosa sa ženama, prema piščevim je riječima
literarna potraga za ljubavlju i posveta svim usamljenim srcima.
“Moj
je roman posveta svima onima koji su usamljeni a žele pronaći biće s
kojim će su-živjeti u ljubavi, ali i onima koji su taj odnos ostvarili”,
kazao je Vujičić u razgovoru za Hinu. “Susrećem brojne ljude koji često
imaju jedan od ova dva problema: ili su sami i nesretni ili nisu
zadovoljni u odnosima u kojima jesu. Riječ je, dakle, o literarnom
putovanju potrage za ljubavlju”, pojasnio je.
Roman
je upravo objavljen u izdanju Naklade Ljevak, gdje je Vujičić
dugogodišnji urednik, za što je 2014. dobio nagradu Kiklop za urednika
godine.
U romanu
svojevrsni piščev alter ego, četrdesetogodišnji Božidar Kukec,
rekapitulira sve svoje dotadašnje odnose s djevojkama i ženama u formi
koja imitira ispitivanje koje nad njim naizgled bez ikakve najave
provode dvojica djelatnika izmišljenog Odjela za ćudoređe.
“Kukec
nije u pravom smislu riječi moj alter ego. Ja sam pisac i kao takav u
svoj književni lik ugrađujem mnoge ‘druge živote’, priče i anegdote koje
nisam doživio”, istaknuo je Vujičić.
U nekim je događajima iz knjige i sam sudjelovao, nekima je svjedočio, a neke je izmislio, napomenuo je. “Na primjer, u priči Šest(insk)o
čulo’ držao sam se događaja iz mladosti u kojem nikako nisam mogao
zapamtiti ime djevojke s kojom sam kratko izlazio. S druge strane,
događaj iz Kulušića, za one koji će čitati knjigu, prepričao mi je
poznanik, a priču ‘Žena koja mi je čitala’ – u kojoj mojemu glavnom liku
starija gospođa koja mu je ostavljena na čuvanje počinje čitati erotsku
poeziju – izmislio sam”, istaknuo je.
“Naravno
da i ono što nam netko prepriča moramo propustiti kroz ‘sito i rešeto’
vlastitih razmišljanja. Zajednički nazivnik svih priča je duhovit prikaz
situacija i događaja koje isprva mogu izgledati jako ozbiljno”,
zaključio je.
Literarna posveta ženama i ljubavi
Prava
tema romana zapravo je rekapitulacija odnosa sa ženama, napomenuo je
Vujičić, jer “postoje mnoge drage žene koje sam upoznao i s kojima sam
ostvario prijateljske odnose i ponekad mislim da mi je čak i lakše s
njima uspostaviti kvalitetan odnos: sviđa mi se njihova osjećajnost,
inteligencija, otvorenost, zaigranost i drukčiji pristup stvarnosti”.
Riječ
je o već oprobanoj Vujičićevoj metodi istraživanja sebe i svijeta koji
ga okružuje primijenjenoj u njegovu prethodnom romanu “Ponavljanje:
zaigranost proljeća i
života” (2012.), koji je bio polufinalist nagrade Tportala za roman
godine, te romanu koji mu je prethodio, “Udruženje za mravlje igre”
(2009., uži izbor za Nagradu SFERA). Napisao je još romane “Gospodin
Bezimeni” (2007., uži izbor za Nagradu Fran Galović) te “Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča” (2006., Nagrada Kiklop).
Svima je njima zajednička piščeva potraga za smislom u svijetu ispunjenim besmislom.
“Ljubav
i samoća, koliko god izgledaju kao univerzalni fenomeni, zapravo su
vrlo osobni i intimni. Mi možemo o tome razgovarati, ali svatko od nas
voli i pati na drukčiji – sebi svojstven način”, kazao je Vujčić. “Kada
bi se svi držali misli Erica Fromma da je ‘ljubav aktivna briga za život
i razvitak osobe koju volimo’ – sve bi bilo u redu, no, prije toga
potrebno je pronaći tu osobu i živjeti s njom na upravo takav način”,
dodao je.
I u
“Ponavljanju” i u “Udruženju” Vujičić se bavi prošlošću, pokušajem
analize stanja pa onda i aktivne borbe za “ljepotom života nužnom da bi
se čovjek osjećao živim”.
“Riječ
je o ljepoti života u kojoj kao čovjek i pisac ne tražim previše: da
ljudi vole i budu voljeni, žive ispunjenim duhovnim životom ako je to
njihov način prolaženja kroz prostor i vrijeme i da mogu živjeti od
onoga što rade”, kazao je pisac.
“U
‘Ponavljanju’ je bila riječ o ‘vraćanju’ onoga posebnoga trenutka koji
smo proživjeli u djetinjstvu, a ovdje je riječ o sjećanju na izlaske i
osobe na koje je Kukec u svojem životu nailazio. Ono što je bitno:
ljubav jest moja literarna preokupacija, a samo analizom vlastitoga
života možemo doći do odgovora. A onda i nasmijati se sami sebi, svojim i
tuđim propustima”, dodao je.
Samopropitivanje kao raskrinkavanje poimanja dobra i zla
Njegov
se lik na početku romana propituje o razlozima trenutačne usamljenosti.
Svojim promišljanjima o sebi, svojem životu i odnosima na neki način
priziva dvojicu neočekivanih gostiju, čiji ga dolazak isprva šokira.
“Optužnica
je pomalo ironična i nestvarna: Kukec je serijski monogamist… On se
brani, ali sa svakom pričom tone sve dublje… sve dok ne shvati da se za
ljubavlju ne treba trčati, nego je treba čekati”, kazao je Vujičić.
Očito
pristigli sa zadaćom da kroz analizu i pretresanje svih pojedinosti
Kukecovih odnosa sa suprotnim spolom i još možda ponekog moralno
dubioznog ponašanja iz prošlosti dovedu i samoga Kukeca do nekih
zaključaka o sebi samome, gospoda Gott i i Vargek, kao što im i sama
imena sugeriraju, simboli su dobra i zla.
“Situacija
je pomalo kafkijanska… Iako bi netko mogao pomisliti da je riječ o
nekakvoj Kukčevoj savjesti, tome nije tako. Njih dvojica simboli su
jedne velike životne iluzije: Gott, odvjetnik u ovom slučaju, uređen,
blagoglagoljiv, usrdan, i pritom prilično beskrvan, predstavlja
birokratski sustav prepun inercije, formalnih riječi i praznih floskula.
Vargek, đavolji odvjetnik, uglađeni fakin, zavodljiv i napadan, siguran
u svoj ‘fredimerkurijevski’ izgled, predstavlja iluziju iluzije”,
pojasnio je autor.
“O
čemu je zapravo riječ? Iluzija je slična onome što nalazimo i u našoj
svakodnevici: budući da su maske odavno stavljene na lica, teško je
razlučiti tko je na strani dobra i tko što zapravo predstavlja. Sve
daleko više sliči na onaj Nietzscheov naslov ‘s onu stranu dobra i zla’.
Tako s vremenom i u romanu, iluzija postojanja biva na svojem vrhuncu:
Kukec se sve manje sviđa svojem odvjetniku, a sve više razumijevanja za
njega ima upravo gospodin Vargek, osoba koja bi ga trebala napadati”,
dodao je.
Neobični trojac zajednički
zapisuje Kukecovu “Knjigu izlazaka”, “simbol raskrinkavanja lažnosti
suvremenoga ubrzanoga života u društvu u kojem sve mora biti ‘odmah i
sada’, u kojem nam reklame govore kako bismo trebali živjeti, koji bismo
auto morali voziti, a modna industrija poručuje kako bi muškarci i žene
trebali izgledati”.
“Simbolikom
raskrinkavanja lažnoga blještavila i glavni lik, nes(p)retni ljubavnik
Kukec, razvija se i postaje bolji i drukčiji. On se obrnuto od Kafkina
lika u ‘Preobražaju’ pretvara iz Kuk(e)ca u čovjeka koji nastavlja
potragu za ljepotom života”, napomenuo je nadalje.
Čovjek kao nadahnuće
Autor u romanu rado eksperimentira, citira i parodira – pozivajući se, osim na Kafku, i na Bulgakova i Bukowskoga – filozofski program pomiješan je s humorističnim, religijski s trivijalnim, putopisni sa stripovskim i filmskim, i tako redom.
“Svi
mi – i pisci i čitatelji – prije svega smo (i prvotno bili) čitatelji.
Poštujem tradiciju čitanja, čitanje je za pisca bitno gotovo koliko i
pisanje, i nikako ne želim bježati od te činjenice. Ponekad se poigravam
nekim motivom, a ponekad želim vidjeti kako bi se neka starija
filozofska ideja ostvarila u životu suvremenoga čovjeka”, kazao je.
Bukowskoga
u romanu koristi dvojako: s jedne strane voli njegove priče i pjesme, a
s druge, one ironijske strane, to je posveta mnogim samo(pro)zvanim
piscima koje srećemo u svojim životima i koji nam bez okolišanja kažu da
su upravo oni novi Bukowski, Krleža ili Dostojevski.
Njegov se glavni lik svojeg života “U
uredničkom smislu, najviše me vesele knjige suvremenih teoretičara
(Eagleton, Badiou, Rancière itd.) i vrsnih europskih i svjetskih
književnika (Amado, Petruševska, Coupland, Myśliwski, Cruz itd.). U
središtu mojega zanimanja tribina ‘Paralelnih svjetova’ upravo je čovjek
i filozofski pogled na njegov odnos prema vlastitom identitetu, jeziku,
postojanju i smislu života općenito”prisjeća kroz tulumarenja po zagrebačkim kvartovima i klubovima poput Kulušića i Jabuke, slikovito ocrtavajući noćni život u tome gradu u jednom razdoblju njegove prošlosti. “Rođen
sam u Zagrebu i Zagreb je moje nadahnuće. Može biti da je svaki moj
roman – koliko god imao drukčiju radnju u svojoj biti – roman o Zagrebu.
Volim taj grad na način na koji se već može voljeti jedan grad kroz
njegove ljude, građevine i povijest ali isto tako, upravo zbog toga
osjećaja privrženosti, poštujem ljude koji su se u Zagreb doselili i
uživam u otkrivanju meni nepoznatih, drugih mjesta i gradova”, napomenuo
je.
Ljubav prema
pisanoj riječi Vujičića je odvela i u uredničke vode: godinama u Nakladi
Ljevak uređuje knjige iz područja publicistike i književnosti a već gotovo cijelo desetljeće uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom “Paralelni svjetovi” u Zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.
“Svim
tim temama prilazim s malom dozom humora, a moj humor nalazi svoje
izvore u stripu ‘Alan Ford’ i u skečevima Monty Pythona. Vjerujem da
će čitatelji natruhe takva humora pronaći i u mojoj ‘Knjizi izlazaka'”,
poručio je.
O svojem
novom romanu, literarnim preokupacijama i uredničkome poslu, Vujičić će
govoriti u utorak na predstavljanju u zagrebačkom Vinyl Baru u razgovoru
s književnicima Ivanom Simić Bodrožić i Ivicom Prtenjačom.
