Tomislav Marijan Bilosnić piše o novoj zbirci Jose Štuline, "Crno, bijelo, plavo"
Josu Štulinu pratim od
njegovih pjesničkih početka 2007. godine, pa sam tako pisao o svim njegovim
zbirkama pjesama: “Suza na dlanu”, “Otvori oči”, “Pod lipom”, “Zvuk mora” i
“Miris zore”.
Neke od zbirki sam uredio i likovno opremio, pa su tako naši
umjetnički interesi posljednjeg desetljeća umreženi višestruko, baš kao što nas
je usukrižila i oprečna životna zbilja davno ranijih doba. Moglo bi se dakle
reći da jedno o drugome znademo sve, ili bar sve ono što ne spada u osobne
tajne. Shakespearevski kazano, dosta
smo i soli pojeli zajedno, mislim na ručkove ili večere, što bi također
upućivalo na dublje osobno poznanstvo.
Tim više teško mi je govoriti o
Štulinovoj poeziji u povodu svake njegove nove zbirke a da se ne ponovim, da se
to ne pretvori u prijateljsku epistolu, u već napisano pismo prijatelju. Uostalo,
svi oni koji pišu, bolje ili gore, s više ili manje uspjeha, nobelovci i
samozatajni pisci, pripadaju istoj literarnoj zajednici, pa molim da se tako
shvati i ova poslanica kojoj je namjera proslaviti pjesničku umjetnost
unaprijed ne sumnjajući u njezina književna načela.
Joso Štulina spada među one, čini mi se danas jako rijetke, koji se ne
libe javno priznati kako vjeruju u slovo, u riječ, u ono što bijaše prvo, u
poeziju kao izvor po kojemu život zadobiva svoj stvarnosni lik, u tekst kao
duhovnu ostavštinu. Ova činjenica čini mi se dovoljnom da povjerujemo u ovu
poeziju, bez obzira zadovoljava li ona, ili ne, formalne kriterije suvremenih
književno-estetskih vrijednosti, ono što danas nazivamo modernim poetskim
iskustvom ostvarenim u suvremenoj poetskoj tehnici. Nebitnim se, naime, čini
piše li ovaj pjesnik svoje stihove iz stoljetne hrvatske pjesničke tradicije,
ili ih piše u čvrstom suglasju s tom istom tradicijom, kao i do koje granice
seže pjesnička imaginacija i kako se realizira njezina poetizacija.
Za ovoga je
pjesnika bitna vjera u pjesnički čin kao luč koja će osvijetliti zamračene
prolaze svakodnevne suvremene zbilje, vjera kako to ponekad uspiješnije može
obična uljanica od snažnoga neona.
Štulinovo pjesničko iverje tvori čvrstu pletenicu koja se proteže iz
zbirke u zbirku, istodobno na tragu onoga što se nakada zvalo angažiranom
poezijom, te ljubavnim i arkadijskim pjesništvom. On i dalje romantičarski
vjeruje u poslanje pjesništva sposobno utjecaja na definitivan oblik života, u
poetsku mogućnost rješavanja društbenih problema, ili puškinovski kazano,
Štulina i dalje vjeruje kako je riječ jača od metka. Njega muči ” socijalno-gospodarska slika Hrvatske”,
“negativne tenzije” društva, mržnja, netolerancija, neuvažavanje različitosti,
svakodnevna i posvemašna ouđenost, i konačno nedostatak duhovne ljubavi što i
vodi se kataklizmičkijoj sudbini čovječanstva.
Kad je o domaćim prilikama
riječ, ovdje je već naslov zbirke upozoravajući – “Crno bijelo plavo”, crveno
je očito zamijenjeno crnim.
Kontrapunkt ovom simbolički vanjskom govoru, gotovo politički
transparentnom, javlja se unutarnji glas, “govor duše”, intimno ljubavno i
transcendentalno poimanje svijeta, kad Štulina na tragu unutarnjih bura i oluja
ispisuje sebi svojstvenu liriku inspiriranu ljepotom svevidnoga i vlastitom
zbiljom, pjesme posvećene ženi, pjesme pune sentimenta, asocijacija na minule
životne dane, tradiciju i lokalni jezik. Ovdje se pjesma “Kad nisi pored mene”
suprotstavlja pjesmi iz prethodnoga ciklusa “Miris gnjeva”, “Trag u pjesku”
“Koloni plača”, “Ruka na jastuku” “Dubokom blatu”, “Nova mladost” pjesmi
naslovljenoj “U ime ludosti”, dok su
stihovi pjesme “Siđi iz oblaka” iskušavanje onoga što je s gorčinim kazano u
pjesmi “Izgubljeni”. I kad je o politici riječ, kao i u slučaju ljubavi, kod
Štuline vrijedi isto stihovano pitanje: “Reci mi ako sumnjaš u ljubav koju
pružam”.
Priroda, zavičaj, domaja, treća je pletenična nit Štulinove lirike, jer
je zavičaj konstanta njegove pjesničke memorije. Dapače, sve su ove pjesme i
izgrađene na pastorali i iskustvu koje proizlazi iz ove matice. Uži i širi
zavičaj, Zoranićevska dežela, od Nina preko Velebita i Like, i natrag u krug,
tek niz je prigoda u kojima nam pjesnik posvećuje svoja lirska tumačenja. U ove
su pjesme ucijepljene i pjesme posvećene unuci Mariji, kojoj se gradi dvorac,
jasno u pijesku, ali nudi i jezik u svojoj očuvanoj svježini.
Ponavljajući sve ono što je od pamtivijeka pjesničko, Štulina svoju
zbirku završava posebnim haiku ciklusom nazvanim “Ogledalo života”, s pravom
tako nazvanim, jer haiku je tren, sijev, odsjaj, prva slika viđena na ogledalu
života. Umjetnošću oduzimanja, što haiku
u stvari jest, pjesnik ono što izgleda sekundarno i slučajno suptotstavlja
političkom angažmanu s početka zbirke. I tako je krug zatvoren. Praktičnoj
raspršenosti sučelila se kondenzirana filozofija.
