Onaj tko ne živi u Zadru ne zna i nikad neće saznat kojom brzinom vijesti putuju Kalelargom. Nikad nisam uspio i vjerojatno nikad neću odgonetnut koje putuju brže, one lijepe ili one ružne.
Nažalost, jučer ujutro ponovo je jedna tužna prostrujala Kalelargom brzinom svjetlosti. Umra je Zdenko! Zdenko Burčul. Glumac. Lutkar. Profesor. Redatelj. Čovjek. Otac. Dida. Umjetnik!
Preminuo je dan prije Dana kazališta, kazališta koje je bilo Zdenkov život, a bit će pokopan na Dan hrvatskog glumišta i Dan grada Zadra, 24. studenog. Nikako nisam siguran niti da kiša koja danas nakon 18 dana suše, baš slučajno pada. Simbolika? Prosudite sami.
Presjek i ocjenu Zdenkova života djela prepustit ćemo vremenu i svakako stručnijim ljudima od mene, ali o tome tko je i kakav je bio Zdenko, upitao sam nekoliko njegovih dragih kolegica i prijateljica.
– Jučer taman uoči probe smo čuli vijest o Zdenku, nisam mogla vjerovati, ne mogu ni sad to prihvatit. Rasplakala sam se, gledam njegove fotografije, čujem njegov prekrasni glas, smijeh, puno toga smo zajedno igrali. Volio je našu Malu Čarobnicu, Stjepana, Šumu Striborovu, Poštarsku bajku, posebno je bio ponosan na ulogu kralja, u Sjepanu posljednjem kralju bosanskom. Volio me je jako kao partnericu, i ja njega. Bio je iznimno talentiran i duhovit glumac, s grčem u glasu nam je rekla, glumica Kazališta lutaka Zadar, kolegica i prijateljica, Gabrijela Meštrović Maštruko.
– Sjećam se jedne zgode kad smo igrali u Visočanima Malu čarobnicu, na livadi, kad su ovce krenule prema nama, bilo je smijeha. Predivno je pjevao i svirao, volio je slikarstvo, bio je istinski Umjetnik i ljubio je umjetnost. S njim nikad nije bilo dosadno, jako će mi nedostajati, zaključila je Gabrijela.
Davorka Mezić, Zdenkova je prijateljica od mladih dana. Ne može skriti veliku tugu.
– Sa Zdenkom sam prijateljevala od mladih nam dana. Dijelili smo iste interese i krug prijatelja, zajedno obilazili kafiće, večeravali jedni kod drugih i po restoranima, radili male dišpete, putovali, pjevali u Zoraniću i po kantunima. I smijali se, smijali.
S vremenom su takva druženja prestala, a svaki susret je bio podsjećanje na one dane.
Na putovanje u Dubrovnik, primjerice, kojega je ekipa dogovarala cijele zime da bi na kraju u autobusu kojega sam čekala u Splitu bio samo Zdenko. S natečenom nogom od alergije na ubod obada! Pa je svaki dan u Dubrovniku primao injekciju. Sjećali smo se rata i čudili odluci da u nekim danima prespavam kod njega, jer je, dok po gradu padaju granate, kao sigurnije na Kalelargi nego preko
mosta. Pa se u istom krevetu po cijelu noć, od straha, smijali i pjevali, Zabavljali smo se, uvažavali i razumjeli.
Zbogom Zdene, kad se ponovno sretnemo svega ćemo se i svih opet sjetiti, dragom prijatelju je poručila Davorka Mezić.
Tamara Šoletić još uvijek ne može prihvatiti bolnu činjenicu da Zdenko više nije među nama.
– Zdenko je čovjek s kojim sam se najviše smijala, najljepše pjevala, jela najbolju spizu. Baš smo se voljeli i bio je ponosan na svaki moj uspjeh.
Moj tata je bio njegov mentor i učitelj, sjećam ga se kad se zaposlio u Kazalištu lutaka Zadar, bila sam tada djevojčica. Poznavao me cijeli moj život. Sličio je u mladosti na Micka Jaggera i to me u pubertetu oduševljavalo.
Bio je prepun anegdota o svom životu i siromašnom odrastanju u mnogobrojnioj obitelji na Kalelargi, pun duha i humora. Od svega je radio teatar, čak će biti sahranjen na Dan hrvatskog glumišta i Dan grada Zadra. Teatar i Kalelarga – to je Zdenko, kazuje nam Tamara.
Za tatom i didom Zdenkom će najviše tugovati njegova Mia, i unučica Anai, kojima i ovim putem izražavam najiskrenije izraze sućuti u svoje osobno i u ime redakcije portala.
