Koliko
je baratanje modernim spravicama za komunikaciju ušlo u pore našega
svakodnevnog života pokazala je predstava Mobitel.
Riječ
je o predstavi suvremenoga španjolskog dramatičara Sergia Belbela koju je na domaću
scenu postavio iskusni i cijenjeni redatelj Krešimir Dolenčić te je režija,
sukladno tomu, bila na očekivanom nivou.
Ova
komedija situacije i karaktera, cinična s mjerom, govori o dvjema različitim majkama
i njihovom djecom koje se nađu na aerodromu na kojemu eksplodira bomba. Lica ovoga
djela upoznaju nas sa još puno ostalih lica, sve kroz telefonske razgovore
svakoga sa svakim, stalno i neprestano. Suvremena otuđenost tjera lica da veći
dio predstave komuniciraju preko žice, a ne lice u lice.
Bomba
je, doznaje se u posljednjoj rečenici predstave, aktivirana preko mobitela što skriva
poruku: za sve svoje eksplozije smo sami odgovorni.
U
predstavi seposebno ističe Nataša Dorčić
koja je svojom interpretacijom žene koja je prošla razvod i živi na tabletama, donijela
lik koji ne izaziva podsmijeh nego empatiju rezerviranu za sve češću sudbinu
žena u modernome društvu. Dorčić je odigrala vjerodostojno ulogu svojom
uvjerljivošću i srdačnošću te toplom nenametljivošću vladanja scenom. Ona i
Ecija Ojdanić igraju dva kontrastna lika koja vrlo solidno koegzistiraju na
sceni. Njihovo je nadopunjavanje dinamično, duhovito i uigrano te predstava
donosi određene obrate na neočekivanim mjestima Izvedba je bila korektna, a
kvaliteta glumačke postave pridonosi dinamici predstave.
Koliko
se i preko mobitela može doživjeti osobna kataklizma ali i oslobođenje, jasan
je pokazatelj da je neizbježna prisutnost svih digitalnih pomagala koja su nam
servirana i nametnuta. Ipak, balans je potreban da ne bismo postali tek puki
dio hladne statistike koja nam se svakodnevno nameće.
