Proizveli su maštovitu kozmologiju, a sve su radili zbog, kako kažu, mamurnosti, neiskustva, neobičnosti i monotonije...
Što mislite, bi li Schopenhauer ili Nietzche slušali Black Sabbath? Možemo li povezati filozofiju i jedan od kultnih bendova bez kojih heavy glazba ne bi bila ista?
O ovoj je temi bilo riječi na predavanju iz ciklusa Šporka filozofija u Gradskoj knjižnici Zadar, koje je održao prof. Josip Ćirić.
On se osvrnuo na same početke nastanka benda u Velikoj Britaniji čiji članovi, kako su nerijetko izjavljivali u intervjuima, nisu baš imali mnogo znanja, bili su loši u školi, ali kada su počeli svirati, dogodio se boom.
Ćirić navodi kako njihove pjesme rekonstruiraju kršćanske slike, posebno one apokaliptične, a kreću s pozicije transformacije bluesa u nešto sasvim specifično.
Proizveli su maštovitu kozmologiju, a sve su radili zbog, kako kažu, mamurnosti, neiskustva, neobičnosti i monotonije.
Često tematiziraju apokalipsu, a cijela priča oko seksa droge i rock n rolla zapravo je jedan od oblika pobune protiv roditeljske kulture, one koja je bila presudna za drugi svjetski rat.
