Cijenjeni redatelj Paolo Magelli, dobitnik brojnih nagrada i
redatelj hit predstava, od ‘Elektre’ i ‘Velike magije’ do ‘Pentagrama’ i
‘Pira malograđana’, koje je režirao u raznim teatrima Hrvatske, u
zagrebačkom HNK-u završava novu predstavu. Riječ je o komadu ‘Žena’ koji
nastaje po motivima dviju drama, ‘Žene’ i ‘U Cafe du Dome’ Josipa
Kosora, nepravedno zanemarenoga ekspresionističkog pisca. Uz ansambl od
14 glumaca, glavnu ulogu Dame igra glumica Lana Barić, a premijerno će
biti izvedena u petak na glavnoj sceni kazališta,
Nekoliko dana do premijere, taj revolucionar hrvatskog kazališta,
ljevičar po uvjerenju, veliki intelektualac i strastveni umjetnik, u
kreativnom je nemiru, pomalo umoran i rastrgan te na pitanje je li
zadovoljan predstavom suzdržano odgovara da bi na taj upit mogao
odgovoriti tek nakon generalne probe.
‘Za sada mogu reći da sam jako zadovoljan cijelom ekipom i glumcima iz
HNK-a’, kaže Magelli koji je zadnji put režirao u HNK-u prije više od
tri godine, i to komad Maksima Gorkog ‘Na dnu’. U zagrebački HNK pozvala ga je intendantica Dubravka Vrgoč,
koju smatra sjajnom organizatoricom i poznavateljicom europske
kazališne scene koja Zagrebu donosi vrlo zanimljiv međunarodni kazališni
život.
Što vas je najviše fasciniralo kod književnika Josipa Kosora,
kojeg je u Hrvatskoj gotovo prekrio zaborav premda je bio nominiran za
Nobelovu nagradu?
Prije svega njegovo hrabro dramaturško mišljenje, njegova sloboda u
obrađivanju poetskih i filozofskih misli, a također slobodni način na
koji tretira dijalog u normalnom životu, ne vodeći računa ni o pravopisu
ni o čemu drugome. Fascinirao me je i kao čovjek. Proputovao je pola
svijeta, od Amerike preko Beča, Berlina i Londona do Pariza gdje se
sredinom 20-ih godina kad je nastajala francuska avangarda kretao u
krugovima vrhunskih europskih intelektualaca. Poznavao je Stanislavskog,
družio se sa Zweigom. Bio je puno izvođen u Europi, no malo u
Hrvatskoj.
Koja je osnovna ideja predstave ‘Žena’, koja se zapravo sastoji od dviju Kosorovih drama, ‘Žena’ i ‘U Cafe du Dome’?
U ovoj predstavi imamo izuzetno zanimljiv motiv. Pratimo sudbinu jedne
žene u Dalmaciji koja je nakon mjesec dana kockanja prokockana u kavani,
u jednoj ludoj klaustrofobičnoj noći, dok vani bjesni bura. Kosora je
opsjedala tema žene na različite načine, no mi smo se fokusirali na
piščevo mišljenje o nama i o ovim prostorima, ali i o onom tzv.
bolesnom, mitiziranom Zapadu. Ta tema fantastično asocira na snažan
svijet Dostojevskog, ali Kosor ga ne imitira, naprotiv, stvara jedan
suludi fantastični arhetip i prati svih 14 glumaca, dakle i tu ženu, na
put u jedan cafe u Parizu, gradu koji boluje od ‘Gripe, kuge, rata!’
Cafe se zove Cafe du dome i u njega dolazi jedan Amerikanac koji se
zaljubljuje na prvi pogled, a njihova je rasprava, rasprava različitih
svjetova – idealizma i materijalizma. Čini mi se da je predstava
putovanje unutar naših intelektualnih svjetova i prema tome je iznimno
aktualna.
Jeste li tekst možda aktualizirali nekim detaljima ili pitanjima iz hrvatske stvarnosti, jeste li dodali neki recentni motiv?
Ne, nisam ništa dodavao. Tekst je dovoljno moderan ovako kako je
napisan. Ima minimalno Željkinih i mojih intervencija unutar dva sata
materijala. Naravno, tekst smo puno štrihali, inače bismo napravili
predstavu od šest sati.
Glavnu ulogu igra Lana Barić, kako ste se odlučili za nju?
Do sada smo samo jednom surađivali. Mislio sam da je sada dobar trenutak
da produbimo to naše iskustvo, a kad govorimo o ‘Ženama’, tu su i Petra
Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Ana Begić i Dora Lipovčan koje
igraju u predstavi.
Prije šest godina, a nakon rada diljem Europe, vratili ste se u
rodni Prato u Toskani gdje ste bili ravnatelj Teatra Metastasio. Možete
li usporediti organizaciju tog kazališta s hrvatskim kazalištima?
To je potpuno drugi svijet i drukčiji mentalitet od ovoga ovdje.
Kazalište je važno jer utječe na inteligenciju, i zato ne bi smjelo samo
proizvoditi predstave nego bi trebalo biti pravi kulturni centar koji
bi surađivao s cijelom zajednicom. Kazalište u Pratu ima četiri zgrade:
barokni teatar, dječji teatar – jedan od najpoznatijih na svijetu koji
svake godine ima više od 300 predstava u inozemstvu; u trećoj sam
utemeljio tvornicu u kojoj se proizvodilo sve od cipela do dekora, a
četvrta zgrada je iz 19. stoljeća i u nju je smještena škola. Sve
zajedno imaju 2.200 mjesta za publiku. U svakom slučaju, bilo mi je
zanimljivo da se nakon toliko godina provedenih diljem Europe vratim u
grad gdje sam rođen i gdje sam se sa 17 godina počeo baviti kazalištem.
U Zagreb dolazite 30-ak godina i poznajete Hrvatsku. Kako ste
doživjeli recentne političke, ali i druge promjene u Zagrebu? Koliko su
se grad i ljudi promijenili?
U kontinuitetu nisam bio šest godina u Zagrebu premda dolazim na Jadran
gdje ljetujem s obitelji. Kad sam ponovno došao u Zagreb nakon te pauze,
primijetio sam da je Zagreb izgubio duh, kao da je klonuo, no nije
izgubio i dušu. Zagreb nikada ne može izgubiti dušu. Dakle, ne radi se
samo o političkim nego i o duhovnim promjenama. To se dogodilo i u nekim
drugim europskim zemljama kao što su Italija i Njemačka. I u tim
zemljama, jednako kao i u Zagrebu, prisutna je ista nesigurnost, gorčina
i pomanjkanje utopija i ciljeva. Čovjek mora imati neki cilj da bi
mogao živjeti. A čini mi se da je promjena u političkoj situaciji još
dodatno pogoršala situaciju. Vraćaju se neke debate, podjele, ideološko
zaoštravanje što je bilo aktualno na početku rata, prije 25 godina, a po
mom mišljenju trebalo je biti odavno apsorbirano. Pitam se dokle će
Hrvatska imati pogled usmjeren prema natrag? Zašto vlada ne ponudi neki
san, a ne samo pogled u prošlost?
Nedavno ste izjavili da zamjerate bivšem premijeru Milanoviću to
što se u svom mandatu uopće nije obazirao na kulturu. No ni stranke u
predizbornoj trci također nisu nijednom spomenule kulturu. Kako to
tumačite?
Kultura, obrazovanje i zdravstvo tri su segmenta društva u koja se mora
ulagati i čiji proračuni moraju stalno rasti. Normalna nacija koja želi
dobro svom narodu to razumije jer zna da se takvom politikom investira u
budućnost države. Kada neka vlada siječe ta tri segmenta, tada se zna
da joj se bliži kraj. A kad stranke u predizbornoj kampanji ne spominju
kulturu, to je tragično. Valjda im trebaju imbecili kako bi lakše
vladali.
Jeste li se solidarizirali s hrvatskim kulturnjacima i potpisali
neku od peticija kojima se protestira protiv izbora novog ministra
kulture i traži njegova smjena?
Da, potpisao sam peticiju Kulturnjaci 2016., koja će biti, koliko čujem,
poslana na nekoliko važnih inozemnih adresa. Smatram da bi taj gospodin
trebao dosta stvari objasniti ne samo Hrvatima nego i svijetu. Mislim
da su njegovi stavovi zabrinjavajući. Kako više nisam član Hrvatskog
društva dramskih umjetnika, nisam istupio iz tog udruženja nakon što je
sada već bivši predsjednik društva pozvao članove na šutnju, upozorivši
ih da u vezi aktualne političke situacije i novog ministra kulture
istupaju na vlastitu odgovornost
Slažete li se sa stavom kulturnjaka da ministar kulture ima proustaške stavove?
Nisam pročitao njegove knjige pa ne mogu govoriti o tome zagovara li on u
svom znanstvenom radu proustaške stavove. No ne slažem se s njegovim
javno iznesenim stavovima u medijima. Čitao sam njegove intervjue u
kojima je govorio o antifašizmu i drugim temama, i mogu reći da ne
dijelim njegovo mišljenje. Prihvaćam stav da je svaka pobjeda tragedija
za gubitnike, ali ne mogu prihvatiti mišljenje da je Hrvatska izgubila
rat u Drugom svjetskom ratu. Također mi je neprihvatljivo izjednačavanje
Ivana Gorana Kovačića s Polom Potom.
Što slijedi nakon HNK-a?
Imam dogovorene režije u Ljubljani, zatim u Rijeci, a onda se vraćam u
Zagreb gdje ću raditi u ZKM-u, a nakon toga slijedi Njemačka i Portugal.
