Premijera dvaju dramskih tekstova Josipa Kosora simbolično objedinjenih
pod naslovom “Žena” u petak navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK)
Zagreb predstavila je publici nacionalnog teatra avangardni kazališni
svijet nagona i strasti najvećeg hrvatskog književnog ekspresionista u
suvremenoj autorskoj interpretaciji redatelja Paola Magellija.
Najprevođeniji i u prvoj
polovici 20. stoljeća u inozemstvu najizvođeniji hrvatski dramatičar,
danas gotovo zaboravljeni Kosor, nakon 82 godine time se ponovno našao
na repertoaru središnje hrvatske nacionalne kazališne kuće: posljednje
Kosorovo djelo uprizoreno u HNK-u Zagreb bio je “Požar strasti” 1934.
godine, u režiji Branka Gavelle.
Magelli je u predstavi objedinio njegove drame “Žena” i “U Cafe du Dome”, a u središtu
je oba teksta žena – žena kao objekt, predmet, u oba slučaja prodaje, i
to, u prvome dijelu, prodaje gubitkom njezina supruga na kocki, a u
drugome, vlastitim izborom, kako bi spasila druge. U oba se dijela
radnja odvija u kavani – u prvom za olujne noći negdje na Jadranu, a u
drugom u Parizu u raskalašenoj boemskoj atmosferi Cafe du Dome na
Montparnasseu.
Dok kavane simboliziraju
dva posve različita svijeta – u prvome dijelu, to je izolirani
mikrokozmos maloga primorskoga mjesta, a u drugome mondeno okupljalište
umjetnika, intelektualaca, bogataša – žene po kojima je predstava dobila
ime u oba su slučaja žrtve kojima drugi dušu, srce i tijelo “otkidaju,
uzimaju, trgaju, ubijaju kao gladni psi”, prisiljavajući ih na doživotno
“prošenje milostinje ljubavi”.
Prvi tekst,
praizveden u praškom Narodnom divadlu 1913., temeljen je na priči o
prelijepoj Limunki koju muž gubi na kocki kako bi pripala drugome koji
je spreman sve svoje bogatstvo dati za nju. Limunka ih obojicu proklinje
kao “emotivno retardirane mamine dječake” koji “požudno, životinjski,
zvjerski u njoj vide samo ženu”, za koju ne bi mnogo marili kad bi bila
unakažena i stara.
Radnja drame “U Cafe du
Dome”, praizvedene 1922. u splitskome HNK-u (tadašnjem Narodnom
pozorištu za Dalmaciju), odvija se u razdoblju između dvaju ratova u
čuvenoj pariškoj kavani, gdje boemi zdvajaju nad lošim vremenima a
bogati se Amerikanac razbacuje novcem. Za oko mu zapne jedna dama, koja
međutim ne želi postati njegovom ženom i dobiti njegove plantaže i
novce, jer ne želi izgubiti svoju mogućnost osjećaja čežnje. No, nakon
što umjetnici opljačkaju Amerikanca, kako bi ih spasila od njegova
gnjeva, ipak pristaje na tu transakciju.
Dvije
su žene, i dvije kavane, predstavom povezane u jednu cjelinu – obje
žene glumi Lana Barić, uz iznenadan ali posve prirodan prelazak iz
olujom šibane opskurne dalmatinske krčme u golemi otvoreni prostor
pariške scene.
U prvoj skučenost prostora za
kretanje i ograničenost svjetonazora i mogućnosti odlično dočarava
scenografija studija Numen i Ivane Jonke, koja je scenu piramidalno
izvukla do polovice gledališta i natkrilila trapezoidnom najlonskom
konstrukcijom ukoso položenom prema dubini pozornice, po kojoj se
izlijeva voda stvarajući dojam kiše i oluje. Drugi je prizor sasvim
suprotan – scena je široka, ispunjena bojama, a efekt dodatne dubine
stvoren je uz nekoliko vizualnih trikova kao što je postavljanje
unutarnjeg dijela scene na nešto nižu razinu, pa se ljudi čine manjima
kad se nalaze u dubini pozornice.
Kosorove
ekspresionističke verbalne slike Magelli i dramaturginja Željka Udovičić
Pleština kanalizirali su kroz ekspresivne dijaloške i glumačke okršaje
na razmeđi brutalnog naturalizma, grčke drame i teatra apsurda.
Kor
žena koje kao eho ponavljaju i iznose važne poruke, groteskni momenti –
razgovor vođen na tobožnjem francuskom, lice koje u trenutku prelazi iz
lika nježne očajne žene u bolnu grimasu kiborga koji bi svakog časa
mogao izmaći kontroli – samo su dio fantazmagoričnog dramskog kolaža
koji u suvremenoj Magellijevoj interpretaciji uobličuje na sceni
turbulentne emocije Kosorovih protagonista te, na simboličnoj razini,
trenutka u kojemu žive.
U raznim se ulogama u
toj predstavi punoj razuzdanih prizora na granici ludila izmjenjuju
Livio Badurina, Nikša Kušelj, Milan Pleština, Goran Grgić, Zijad Gračić,
Dora Lipovčan, Ivan Vukelić, Petra Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin,
Ana Begić, Silvijo Mumelaš i Ivan Colarić.
Važan
element atmosfere je i glazba, koju je uobličio skladatelj Arturo
Annecchino, Magelli zajedno sa Svenom Jonkeom i Aleksandrom Čavlekom
potpisuje i oblikovanje svjetla, a kostime je osmislio Leo Kulaš.
