Potresan je to i snažan dramski triptih u kojemu istaknuti dramatičar i pisac, slijedeći otiske vlastite biografije, hrabro i bespoštedno ogoljuje svoju intimu u tri odvojene priče
Predstava “Ljudi od voska” Mate Matišića u režiji Janusza Kice,
čijom je praizvedbom Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu u
petak završilo 2016. godinu, potresan je i snažan dramski triptih
u tri odvojene priče spojene u jednu veliku i mračnu sagu u čijem
je središtu čovjek.
Matišićev čovjek, da bi postao čovjek, ponajprije mora biti
dijete – a, iako je središnja figura svih triju priča lik
Viktora, kojeg zbog njegove isfabulirane biografije dramskog
pisca, scenarista i nekadašnje pop-rock zvijezde, možemo shvatiti
kao svojevrsni autorov alter-ego, u središtu sve tri priče
zapravo su djeca – nepriznata, nerođena, odbačena, mrtva,
zanemarena, posvojena.
Koristeći te motive kako bi zapravo govorio o roditeljstvu i
generacijskim odnosno transgeneracijskim traumama, Matišić gradi
svojevrsni ‘teatar tjeskobe’, arenu unutar koje se, kao u borbama
gladijatora, odvija bespoštedna bitka roditelj-dijete, do
posljednjeg daha i neizvjesna ishoda.
U potrazi za impulsima za svoje tri drame autor je posegnuo, kao
što je tipično za njega, u neposrednu stvarnost, ali je ovaj puta
kao ishodište uzeo svoj život, poduhvativši se iskrenog
raslojavanja vlastitog intimnog svijeta u pokušaju razračunavanja
sa svime onime što za njega predstavlja neku devijaciju ili
eksces.
Djeliće svoje autobiografije iskoristio je, međutim, samo kao
gradivne elemente za tu kuću svog života, koje je pametnom
dramskom igrom do te mjere isfabulirao i pomiješao s fikcijom, da
je zapravo nemoguće odrediti gdje završava istina a počinje
priča.
Svoju je intimu razotkrio kroz tri jasno odvojene
cjeline: prva se odnosi na njegov život poznate osobe koja,
nužno, ima prošlost koja se odjednom pojavljuje da bi ga
progonila; druga predstavlja još jedan u nizu obračuna tog
istaknutog dramskog pisca i glazbenika s mentalitetom njegovih
rodnih Ričica – opterećujućim nasljeđem koje ga prati gdje god
bio; dok se treća, koja je ujedno i emotivno najangažiranija,
čini kao pravi kazališni eksperiment ogoljavanja, razračunavanja
i na koncu prihvaćanja događaja iz autorove relativno nedavne
prošlosti vezanih uz njegov status posvojitelja dviju djevojčica
nakon smrti njihovih poznatih roditelja.
Sve to, međutim, ipak je stvar osobne interpretacije, iako je
čitav tekst toliko nabijen strašću i emocijama, da je teško
zamisliti da nije posve autobiografski.
Drama unutar drame
Kao polazišnu točku za sve tri drame – naslovljene
“Obožavateljica”, “Prvi musliman u selu” i “Ispod perike” –
Matišić je uzeo Viktora, kojega upoznajemo kao već etabliranog
glazbenika i pisca koji sa svojom obitelji živi miran život
uspješnog čovjeka sve dok mu jednog dana na vrata ne bane sjena
prošlosti u obliku nekadašnje obožavateljice Jevrese, Srpkinje s
kojom je kao mlada rock zvijezda bivše države 30 godina ranije
imao aferu za jednu noć.
Iz te se afere rodio sin, koji je ujedno i najtraženiji srpski
kriminalac i ubojica.
Zaplet koji se razvija iz tog neobičnog i neočekivanog posjeta
temeljen je isključivo na dijalogu koji je kombinacija duhovitih
replika i inteligentne satire pa se čitavo vrijeme od srca
smijemo, iako je priča u osnovi tragična – a takav joj je i kraj.
Viktora igra Goran Grgić, čija glumačka interpretacija uvjerljivo
zrcali osobine koje prepoznajemo kao autentično autorove –
skromnost, moralnost, inherentnu dobrotu.
Njegova supruga Ana je također odlična Ana Begić, Jevresu glumi
Ksenija Marinković, a Luka Dragić je Viktorov izvanbračni sin
Nemanja.
Iz tog gotovo klasičnog komada, u drugome se dijelu, naslovljenom
“Prvi musliman u selu”, predstava pretvara u fantazmagoriju koje,
međutim, postajemo svjesni tek na njezinu kraju. Viktora pratimo
prilikom posjeta njegovu rodnom selu Ričicama u Dalmatinskoj
zagori, koje zatičemo u vrijeme pogreba jednog
mladića-samoubojice i ženidbe drugoga mladića-invalida.
Viktora obilaze razni likovi, mahom rođaci – udovac Nikola
(Siniša Popović), švercer drogom Jozo (Bojan Navojec), ratni
invalid bez nogu Jure (Ivan Glowatzky), njegov otac Ante (Milan
Pleština), lokalni političar Marinko (Alen Šalinović) – koji mu
prenose najnovije vijesti iz sela.
Matišić pruža osuđujuću sliku svijeta svjetonazorski snažno
nacionalistički obojanog i primitivnog, u kojemu su samoubojstva
mladih, incest i ovisnost svakodnevna pojava. No, on tu svoju
dijagnozu ne postavlja izravno, već kao dramu unutar drame –
Viktor-lik u tom se dijelu neprimjetno pretvara u Viktora-pisca,
koji inspiriran svim tim elementima piše šokantno iskrenu dramu
čiji brutalni vrhunac doživljava razrješenje naglim povratkom u
“stvarnost”.
Jesmo li svi mi načinjeni od voska?
Najsnažniji dio triptiha njegov je završni dio, pod naslovom
“Ispod perike”, u kojemu Viktor i njegova žena pristaju preuzeti
skrb o djetetu čija majka umire od raka, u očitoj referenci na
stvarnost u kojoj su Mate i njegova supruga preuzeli brigu oko
dviju djevojčica pokojnog uglednog redatelja i njegove žene,
poznate kao najstarije rodilje u Hrvatskoj.
Ono što nam Matišić nudi u toj priči duboko je dirljiva i
izuzetno hrabra priča o nezamislivim tajnama skrivenim duboko
‘ispod perike’ građanskih fasada, do te mjere osuđujućim da se
nameće zaključak da su zasigurno i istinite.
Dojam da se tu Matišić obračunava sa stvarnim demonima prošlosti
dodatno potencira transformacija Viktora, do tada uglavnom
pasivnog sudionika i komentatora zbivanja, koji u tom dijelu
naglo osnažuje i postaje središnja figura jednog izuzetno
dramatičnog i iscrpljujućeg emotivnog trilera.
Viktor i Ana nađu se suočeni s posljednjom željom smrtno bolesne
Jasne (Alma Prica), supruge Viktorova pokojnog dobrog prijatelja
Karla, da preuzmu brigu o njezinoj osmogodišnjoj kćeri nakon što
ona umre. Ta molba njima praktički nepoznate osobe i njihova
odluka da prihvate dijete, uvlače ih u bizarnu igru mačke i miša
s umirućom ženom, koja se razotkriva kao patološka manipulatorica
i posve amoralna osoba bez ikakve sposobnosti empatije.
Čitav komad bavi se potisnutim konfliktima koje je ta odluka
donijela Viktoru-Mati, koji erumpiraju izbacujući na površinu
brojne još dublje potisnute frustracije iz autorova djetinjstva:
u prvome redu to je odnos prema majci koja ga je sa šest godina
ostavila na brigu emotivno hladnom i strogom stricu.
Izvlačeći iz dubine ormara kostur odavno zakopanih emotivnih
rana, Matišić se pokušava suočiti s ishodištima sebe, nastojeći
tako razlučiti svoje današnje ja i svoje motive – na neki se
način identitetski rasklopiti i ponovno sklopiti ili, kako sam
kaže, suočiti sveca-skrbnika s gadom-piscem.
On tu igra dvostruku igru: poseže za dramskom rotacijom
stvarnosti a onda to i priznaje – malo glumi Viktora a malo Matu,
‘prepisuje stvarnost’ i dramatizira je do te mjere da
dramatizacija prerasta u stvarnost, sve do zadnje scene u kojoj
sam Mate Matišić ne prošeće mizanscenom i kimanjem glave potvrdi
kako je doista rečeno sve što je trebalo biti rečeno.
Taj svojevrsni vrhunac čitave drame, koji svu dinamiku izrazito
životnih i autentičnih dijaloga i glumačkih interakcija naglo
svodi na jedno šutljivo kimanje, ujedno je i antiklimaks koji kao
da poručuje da se na život zapravo i nema što reći, da je
prihvaćanje jedino što nam preostaje.
Ispisujući svoju hrabru i iskrenu ispovijed, Matišić je napisao
jednu životnu, duhovitu, zanimljivu i iznad svega duboko potresnu
priču, potičući nas da se zapitamo jesmo li i svi mi, i u kolikoj
mjeri, načinjeni “od voska”.
Ambijentalnu glazbu potpisuje Tamara Obrovac a sve se odvija pod
budnim okom troje djece čija se sudbina tematizira u svakome od
komada: scenografsko rješenje studija Numen i Ivane Jonke
strateški je postavilo tri velika video zida s kojih nas
promatraju tri ozbiljna lica.
Glumački ansambl još čine Ivan Jončić, Slavko Juraga, Silvio
Vovk, Kristijan Potočki, Jelena Perčin, Damir Markovina, Vanja
Matujec, Iva Mihalić, Katija Zubčić, Barbara Vicković, Olga
Pakalović, Ivana Boban i Dora Lipovčan.
