Filmska
drama “Kao na nebu” istaknutog švedskog autora i redatelja Kaya
Pollaka, za Oscara nominirani svjetski kino hit o crkvenom zboru i
njegovu “slučajnom” kreativnom direktoru, slavnom dirigentu, dobit će
uskoro svoju hrvatsku kazališnu inačicu u predstavi koju u zagrebačkom
Gradskom dramskom kazalištu Gavelli premijerno u petak 25. ožujka
postavlja redatelj Rene Medvešek.
Pollakov šarmatan,
razoružavajuće izravan i iskren film o zboru u malome gradu, njegovu
usamljenu i darovitu dirigentu i obnavljajućoj snazi pjevanja, godine
2005. nominiran za nagradu Oscar za najbolji strani film, Medvešek je,
kako je rekao u razgovoru za Hinu, izabrao za svoj novi kazališni
redateljski projekt privučen s jedne strane njegovom višeslojnom pričom,
a s druge raspisanošću glumačke igre koju taj predložak nudi.
“Zainteresiralo
me to što to nije u nekom literarnom smislu preambiciozan komad, ali je
komunikativan na više razina i može zainteresirati širu populaciju, a
istodobno progovara o temama koje su na neki način sofisticirane”, kazao
je Medvešek.
Istodobno, taj komad ima velik broj uloga
koje su uglavnom cijelo vrijeme na sceni, bez obzira na to koliko tko
ima teksta, “a ta me vrsta ansambl igre privlači i ovdje je vrlo lijepo
raspisana”, dodao je redatelj, koji potpisuje dramatizaciju zajedno s
Dubravkom Mihanovićem, koji je ujedno i dramaturg, dok se predstava igra
u prijevodu Lucije Šimičić.
Oslobađajuća snaga pjevanja
U
središtu priče je Daniel, međunarodno uspješan dirigent koji se,
zasićen i izmoren dugogodišnjim napetostima kakve donosi život vrhunskog
glazbenika, vraća u svoje rodno mjesto, u potrazi za mirom i
izolacijom. Njih bi vjerojatno i pronašao, no voditelj lokalnog crkvenog
zbora zamoli ga za pomoć u radu s pjevačima-amaterima i Daniel prihvati
ponudu koja će mu promijeniti život na neočekivan način.
“Jezgru
priče čini rad dirigenta s malim crkvenim zborom, odnosi unutar tog
zbora i sve ono što ih povezuje međusobno i s drugim ljudima te unutar
zajednice”, kazao je Medvešek.
“Radeći sa zborom na glasu,
Daniel zapravo radi na osobama, na njihovoj oslobođenosti, njihovim
tijelima, tehnici, i stvara jednu novu zajednicu koja uči razgovarati,
nadilaziti granice i zidove koji su oduvijek u njoj postavljeni i koji
određuju nečiji status unutar društva”, dodao je.
Pjevanju
predrasude i nesklad štete, a dirigent ih, u potrazi za zajedništvom,
“zajedničkim glasom zbora”, zbližava i dovodi u situaciju da oni počnu
glasno izgovarati svoje probleme, uspravljati se, zalagati za neka svoja
prava unutar zajednice.
U tome smislu, ta predstava
korespondira s bilo kojim prostorom i vremenom, ona je univerzalna, jer
“predstava je malo mjesto, ali sve su to likovi na granici nekih tipova,
na granici prepoznatljivih problema, frustracija koje svakodnevno
srećemo bilo u vlastitom životu, medijima, ili u neuklopljenosti, krivim
predodžbama o tome što bi glazba trebala biti i slično”.
“Kao
redatelja me u cijeloj priči zanimalo da ona bude iskrena u glumačkom
izričaju, da bude doista dramska, da ne bježi u karaktere, distance od
likova, nego da situacije koje stvaramo doista predstavljaju zametke i
sukobe u razvijenijim fazama, da ona bude emotivna”, napomenuo je
Medvešek, kojemu je to druga suradnja s Gavellom, gdje je 2009. režirao
predstavu “Život je san” Pedra Calderona.
Angažirana priča koja propituje vjeru, predrasude i traume
Scenarij
predstave temelji se na izvornom scenariju filma autorski adaptiranome
za kazalište, promjena koja je u ovome slučaju bila vrlo zahtjevna,
osobito kad je riječ o mjestu radnje, jer u filmu ima puno eksterijera,
istaknuo je redatelj.
“Priča je prepoznatljiva ali ima
nekih zahvata i promjena redoslijeda koje bitno mijenjaju kazališni
predložak u odnosu na filmski. Svojom smo adaptacijom pokušali
iskoristiti ono što je možda najveća prednost kazališnog medija, a to je
da se ‘razgovor o glasu’ može konkretno i materijalno voditi u vremenu i
prostoru u kojem se sa publikom susrećemo”, pojasnio je, jer “dok film
može samo prepričavati istraživanje glasa, mi to možemo činiti zajedno s
publikom”.
Na jednoj razini topla priča o zajedništvu i
stvaranju homogene skupine iz naoko posve raznorodnih i nepovezivih
jedinki – među njima su i žrtva obiteljskog nasilja, mladić s posebnim
potrebama, seksualno frustrirana pastorova supruga, korpulentni
usamljenik, djevojka kojoj predbacuju promiskuitet – predstava se
istodobno dotiče pitanja što bi vjera trebala biti.
“Župnik
određuje tko će biti zborovođa i kada on to više neće biti; privrženost
i podobnost o kojoj on vodi računa vrlo je važna i ta je razina priče
jednako sadržana kao i ona koja se bavi promišljanjem o tome što glazba
doista jest i na koji način ona ljude oslobađa ili postaje indikator
njihove slobode”, pojasnio je Medvešek.
Sve to skupa
podvučeno je i dirigentovom osobnom ljubavnom pričom, “bitnom utoliko
što je Daniel umjetnik svjetskog glasa koji smisao svojeg života u
potpunosti pronalazi u glazbi, a taj je smisao za njega zapravo neka
vrsta bijega od činjenice da je u dubini svoje duše asocijalan, i da je
emotivno nestabilan jer je proživio nesretno djetinjstvo kao čudo od
djeteta u malome mjestu u kojemu je odrastao i u koje se sada vratio”.
“On
sve to kompenzira glazbenom perfekcijom ali neprekidno nailazi na
frustracije, jer zapravo ono što glazbom želi dobiti, može dobiti tek u
neposrednom odnosu sa svojim suradnicima”, pojasnio je Medvešek.
Daniela
igra Ozren Grabarić, a župnika Stiga Darko Milas. Glumački ansambl još
čine Martina Čvek, Slavica Knežević, Sven Šestak, Siniša Ružić, Dijana
Vidušin, Hrvoje Klobučar, Ana Kvrgić, Igor Kovač, Nenad Cvetko, Antonija
Stanišić Šperanda i Nikola Baće.
Suradnja sa zborovima
Predstava
od oko 2,5 sata počinje scenom u kojoj je “sabijena Danielova pretpriča
u nekoj vrsti košmara” kroz koji on prolazi u vrijeme živčanog sloma, a
sve je “vrlo sretno dramaturški isprepleteno u nekoj vrsti
melodramatskog, blago predvidivog obrasca na čijem se kraju sve glavne
silnice isprepliću i zatvaraju nekom vrstom transcendencije”, rekao je
Medvešek.
Pjevanje predstavlja važan dio predstave, a
njezina je posebnost sudjelovanje članova Zbora skandinavista “Lucia”,
koji čine studenti skandinavskih jezika, te članova Komornog zbora
Muzičke akademije i zbora Odak, koji će se pridruživati u pjevanju
glumcima na sceni, dok je od instrumenata na sceni čitavo vrijeme
pijanino na kojemu svira Grabarić.
Zbor vodi Matija
Antolić, koji je dijelom skladao glazbu, koja također uključuje crkvene
pjesme, jednu pjesmu iz filma i druge skladbe, dok se scenografski i
kostimografski nastojalo biti “u blagoj naznaci ruralne, ne pretjerano
urbane sredine”, a sve je “u funkciji priče”.
Scenografkinja
je Tanja Lacko, kostimografkinja Hana Letica, koreograf Pravdan
Devlahović, a oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.
