U četvrtak
24. ožujka 2015. s početkom u 20 sati, u
rovinjskoj će Galeriji Adris biti otvorena izložba slika Omera
Mujadžića. Uz zvuke barokne glazbe mladog
rovinjskog lutnjista Diega Leverića, izložbu će otvoriti
povjesničar umjetnosti Igor Zidić, autor postava.
Pišući o
Mujadžićevom životu i umjetničkom radu, Zidić je, uz ostalo, u
katalogu izložbe istaknuo: “Sve nas to upućuje da preispitamo i
jednu slikarovu tvrdnju, više puta citiranu, bez kritičkoga,
trijeznog odmaka. Kazivao je Mujadžić da su tri ključna razdoblja
njegova djela: u prvome da je gradio oblik,
u drugome da je gradio bojom,
u trećemu da je boju zamijenio tonom.
(…)
Moje sumarno odčitavanje Mujadžićeva rukopisa govori da
njegova razdioba životnoga opusa na tri faze nije – u osnovi –
netočna, ali je obrazložba tih etapa kao etapa oblika
pa boje i, na kraju,
tona, slabo utemeljena
u njegovu djelu. Zašto? Počinjem s oblikom; kako stvoriti oblik,
dajući mu voluminoznost, nego crtežom i tonom? Nastavljam s bojom:
njezin je intenzitet poslije 1930-ih, nedvojbeno porastao, postao
gdjekad i vrlo zvonak no, nikad ta boja – te boje – nisu prerasle
u spontani, slobodni kolorizam. Kočio ga je crtač u njemu: crtež
definira oblike pa se i težeći boji Mujadžić nije mogao
osloboditi imperativne potrebe za gradnjom oblika. U trećoj,
zaključnoj svojoj etapi on se, naglašeno, posvetio tonu, a s tonom
se kraj crtačke njegove ruke, uvijek isticao i oblik.
Da je tome
tako potvrđuje i sustavna geometrizacija i geometrijska stilizacija
likova i predmeta u plavosivim interijerima.
Ona je, unatoč svojoj
finoći i obazrivosti, preveć rigorozna a da bi mogla biti organička
(što je prije, redovito, bivala). U starijim godinama svi su ti
plavosivi i srebrenoplavi likovi postajali suhi, krti, planimetrijski
shematizirani. Ne treba, međutim, ne vidjeti i ono što se može
vidjeti: povremeno je Mujadžić znao iskočiti iz vlastite šablone
i to gotovo samo onda kada je, umjesto više likova, dovodio u
središte svoje pozornosti sam, veliki akt: okružje je čuvalo svoju
hladnu intonaciju, a slikar je ispruženom nagom tijelu znao dati
transfuziju “krvi” dostatnu da se inkarnat zagrije, a model
poprimi putenost i živost. Zato slijed, kako ga je ustanovio sam
slikar (oblik, boja, ton) ne odgovara posve realnosti; mnogo bi ga
preciznije opisala kombinacija dvaju elemenata (s jednim se, u
slikarstvu, ionako, ništa ne može): oblik-ton, boja-oblik,
ton-oblik (prvoimenovano je ono u nekom trenutku pretežno), ali
označiteljsko je dvojstvo conditio sine qua
non.”
“U
aktu, figuralnoj kompoziciji, interijeru i u nekim vedutama potvrdio
se Mujadžić kao velemajstor. Dobar u prirodi i još bolji u
obzidanom prostoru kuće/atelijera, slobodniji između četiri
(zapravo: tri!) zida, nego na otvorenom”, zaključuje Zidić.
Posjetitelji
će, uz ostale, imati prilike vidjeti i antologijske slike: Nogometna
utakmica (1929.), Ležeći
akt (1938.), Primorski
pejzaž (1938.), Autoportret
(1926.)…
Izložba Omera Mujadžića
ostaje otvorena do 02. svibnja 2016.,
a uz slobodan ulaz može se pogledati svakodnevno od 16
do 20 sati.
