U razgovoru za tportal.hr spisateljica Ivana Bodrožić govori
o svojem novom romanu ‘Rupa’, Vukovaru i hrvatskoj društvenoj zbilji te
izražava nadu da će političari pročitati njezin krimić koji je već
izazvao buru u javnosti.
‘Radnja romana ‘Rupa’ odvija se u vrijeme postavljanja dvojezičnih
ploča na gradske institucije u gradu u kojem je najprofitabilnije
trgovati ljudskim žrtvama. Glavni pokretači svih procesa i dalje su
ljudi koji su sudjelovali u ratnim zločinima devedesetih, korumpirani
političari, preživjeli pripadnici mafijaških klanova, gospodari rata
koji su se u miru, dvadeset godina kasnije, prometnuli u pripadnike
lokalne političke i društvene elite’ – glasi izdavački opis novog romana
Ivane Bodrožić ‘Rupa’, koji se čini kao da bi mogao izazvati podjednaku količinu interesa kao autoričin prvijenac ‘Hotel Zagorje’.
‘Rupu’ je objavila Naklada Ljevak, a knjigu su svojim pohvalama na koricama podržali i Jurica Pavičić i Drago Hedl, a potonji je uz autoricu bio i na zagrebačkom predstavljanju knjige u VIP Clubu 1. travnja. O ‘Rupi’ su govorili i Mirjana Rakić, Karolina Lisak Vidović, Goran Gavranović i Petra Ljevak.
No postoje i ljudi s medijske i kulturne scene koji nisu oduševljeni
onime što je u ‘Rupi’ napisala Bodrožić. Očito je da bavljenje bolnom
temom Vukovara, s kojom je Bodrožić povezana kroz traumatičnu ubojstvo
oca u ratu, neizbježno dovodi do prijepora. U Vukovaru su se neki
osjetili prozvanim romanom, a najdetaljnije se na svojem profilu na
Facebooku oglasila književnica i kolumnistica Julijana Adamović, o čemu je tportal.hr pisao.
Ivana Bodrožić nije htjela direktno komentirati te prozivke, no u
odgovorima na pitanja definitivno je ponudila i svoje viđenje situacije,
zalažući se za izostanak moraliziranja u procjeni umjetničke kvalitete
nekog djela.
‘Rupa’ je naslov vašeg novog romana. To je teška, ružna riječ
koja ne zvuči lijepo i uglavnom ne označava nešto pozitivno. Rupa je
praznina u nečemu. Što je ta rupa iz naslova vaše knjige, kako ste se na
njega odlučili?
Naslov Rupa ima dva značenja, prvo se odnosi na masovnu grobnicu
nedaleko od Vukovara, za taj naziv mjesta zločina saznala sam iz
transkripata sa suđenja za ubojstva na Ovčari. Drugo, možda još važnije
značenje za roman, rupa je mjesto na kojemu su, po mom mišljenju, nakon
što smo izborili samostalnost, završila sva nastojanja, nadanja i napori
da postanemo progresivno, zdravo i slobodno društvo.
U središtu je priče mlada novinarka Nora Kirin. Kako ste pristupili
prikazivanju suvremenog novinarskog miljea u Hrvatskoj, u kojemu više
baš i nema mjesta za žurnalistički romantizam? Kakva je novinarka Nora?
Nora je junakinja koju je uvelike formirala njezina vlastita trauma,
ubojstvo oca prije dvadeset godina i to iz razloga jer je pokušavao
posredovati između dvije zaraćene strane i upozoravao na zločine koji su
služili tome da se što prije dođe do ratnog stanja. Za novinarku sam se
odlučila zato što mi se čini da je to dobro zanimanje za protagonisticu
krimića budući da je na pola puta između istražiteljice i aktivistice, a
onda ako još ima vlastiti motiv za istragu, koji se pojavi tijekom
radnje, može izdržati dvjestotinjak stranica. Nije mi bila namjera
toliko prikazati novinarski milje koliko stvoriti uvjerljivu junakinju,
ali, da, mislim da nema puno mjesta za romantizam.
Zašto je slavonski gradić u kojem se događa ‘Rupa’ ostao neimenovan? Mnogo toga ukazuje na to da je u pitanju Vukovar…
Gradić je ostao neimenovan zato što je ime Vukovara previše opterećeno
konotacijom, postalo je preoznačeno i u stanju je pojesti cijeli roman.
Meni je trebalo da ga izbjegnem kako bih imala bolju kontrolu nad
radnjom i likovima. Ostao je neimenovan zato što mislim da to može biti
bilo koje mjesto na svijetu gdje se izdašno živi, a pritom mislim na
političare, crpeći gorivo iz ljudske tragedije i onečovječavanja onog
Drugog.
Zoran Ferić nedavno je optužen za promoviranje pedofilije zbog
priča u ‘Anđeo u ofsajdu’, a vi se u ‘Rupi’ bavite ljubavnim odnosom
starije žene, prosvjetne radnice i tinejdžera, njezina učenika. Brinu li
vas potencijalne ultrakonzervativnih reakcije na taj element priče
romana, čini se da je samo pitanje trenutka kada će vam se prikačiti
etiketa pornografije i slično?
Smatram da je ispod svake razine raspravljati o interpretaciji romana,
literature, filma ili bilo kojeg umjetničkog djela na taj lažno
moralistički, licemjerno didaktički te bilo koji sličan način.
Neovisno o tome, zašto baš pišete o odnosu starije žene i mladića? Jeste li imali razumijevanja za Kristinu i Dejana?
Nisam sigurna da razumijem ovo pitanje? Trebam li ja to podržavati, ili osuđivati ili razumijevati?
Zapravo, čini se da s ‘Rupom’ u odnosu na ‘Hotel Zagorje’ radite
odmak od direktno autobiografskog, no ipak u radnju romana uplićete i
elemente svoje životne priče. Koliko je Nora vaš alter ego?
Ono što je sigurno da u svakom od likova postoji nešto od autora inače
likovi ne bi bili mogući i samom piscu do likova ne bi bilo stalo.
Autobiografska je gorčina i ljutnja zbog toga kako izgleda naša
stvarnost, Nora utoliko ima veze sa mnom, ali nisam sigurna da mogu u
postocima izračunati koliko mi je slična, ne bih rekla da je moj alter
ego.
Još jedna velika razlika u odnosu na vaš prethodni roman jest posve
otvorena političnost ‘Rupe’, u kojoj se kritički prikazuje aktualna
situacija u Hrvatskoj. Očekujete li neke reakcije na knjigu iz krugova
domaće političke elite?
Bilo bi mi drago da je bar neki političari pročitaju zato da vide kakve
posljedice ima njihovo bavljenje politikom na drugu stranu, na ljude
koji nemaju moć, ni političku ni financijsku. Koji zbog njihove
(ne)odgovornosti odlaze u rat i provode ostatak života živeći u okviru
svoje traume. Ne zanosim se da će to išta puno značiti, radi se ipak o
romanu, a knjiga u Hrvatskoj nema neku naročitu težinu. Mene su u ovoj
priči zanimale situacije proizašle iz takvog bavljenja politikom.
Jurica Pavičić u pohvali knjizi napisao je: ‘Oni među
čitateljima koji prate hrvatsko društvo i politiku lako će na stranicama
romana ‘Rupa’ prepoznati pabirke i krhotine priča za koje znaju.
Prepoznat će političare koji su u ratu naručivali ubojstva,
gradonačelnike koji pred kamerama pokazuju ožiljak operacije, vijećnice
koje snimaju diktafonom koruptivne ponude, školske skandale, seksualne
skandale…’ Što ako netko prepozna sebe i svoje djelovanje u onome o čemu
pišete u romanu? Postoje li ljudi koji se trebaju osjećati prozvanima
‘Rupom’?
Ne vidim zašto bi se osjećali prozvanima. Nikoga u romanu nisam
imenovala i puno je veći udio fikcije u kreiranju likova, a za priču,
koja je prije svega krimić, uzimala sam samo ono što je bilo dostupno u
medijima. Pa ako nekome nije bio problem pri punoj svijesti i
odgovornosti raditi određena djela koja su bila javna i u stvarnosti, ne
vidim zašto bi to bio problem u fikciji.
Angažirali ste se u inicijativi Kulturnjaci 2016 koja se
pobunila protiv novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Zasad vas
vladajući ignoriraju, iako je Hasanbegović prozvan kao apologet ustaštva
u nizu utjecajnih europskih medija. Nadate li se ipak mogućnosti nekog
drugog na čelu Ministarstva kulture u Vladi Tihomira Oreškovića?
Nadam se da će kod premijera, koji ipak dolazi iz slobodnije i uređenije
zemlje, prevagnuti zdrav razum, mada kako vrijeme odmiče, to mi se čini
sve manje mogućim.
