Nakon velikog londonskog uspjeha, a uoči zagrebačke
premijere predstave ‘Tri zime’ autorica teksta Tena Štivičić u razgovoru
za tportal govori o podijeljenosti hrvatskog društva koje se dotiče i
njena drama te slikovito opisuje kako reagiraju Englezi kad im pokušava
objasniti situaciju u svojoj zemlji.
Zagrebački HNK zatvara kazališnu sezonu velikim dramskim hitom Tene Štivičić ‘3 zime’, kojeg će u subotu na velikoj sceni premijerno izvesti ansambl HNK-a, predvođen odličnim glumcima, od Alme Price, Ksenije Marinković, Nine Violić, Dragana Despota i Jadranke Đokić do novih snaga poput Mislava Čavajde i Made Peršić. Predstavu je režirao ravnatelj Drame Ivica Buljan,
koji je s oduševljenjem prionuo uprizorenju tog, kako je ocijenio,
fantastičnog teksta o Zagrebu, usporedivši događaj po značaju s
premijernim izvedbama Krležinih i Begovićevih tekstova.
Naime, naša najuspješnija dramatičarka, autorica nekoliko knjiga i drama poput ‘Fragile’, ‘Krijesnice’ i ‘Invisible’ prema kojoj Danis Tanović
snima film, u toj sagi prati sudbine četiri generacije jakih žena od
kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 2011. godine, pokazujući kako su
prelomni politički trenuci utjecali i mijenjali njihove živote. Međutim,
glavni junak je kuća, stara austrougarska vila, vlasništvo endehaškog
emigranta, u koju se neposredno nakon rata po partijskom ključu
useljavaju tri partizanske obitelji. I premda se u drami pojavljuju
zanimljivi likovi poput poput partizanke Ruže Winter, informbiroovca
generala Ibrajtera, emigranta Teodora Amruša, ili nacionalista Karla
Dolinara Švabe, ta vila zapravo oslikava sve mijene hrvatskog društva,
sve do posttranzicije.
Tekst ‘tri zime’ je praizveden potkraj pretprošle godine u National
Theatru i igran je mjesecima s velikim uspjehom u tom prestižnom
kazalištu, a kritičar ‘The Guardiana’ čak ga je usporedio s
Budenbrookovima. Autorica je za njega dobila uglednu ‘Susan Smith
Blackburn Prize’, koja se dodjeljuje za ženski tekst pisan na engleskom
jeziku, a kako saznajemo, za njegovo postavljanje na scenu
zainteresirana su kazališta širom Europe.
Iako je taj dramski tekst Tene Štivičić već praizveden u Londonu, može
se reći da se u slučaju zagrebačke premijere zapravo radi o svojevrsnoj
hrvatskoj praizvedbi jer autorica taj tekst nije samo prevela nego ga je
i prilagodila specifičnostima hrvatskog jezika.
Jeste li uzbuđeni pred zagrebačku premijeru svog dramskog teksta
u kojem ste opisali sudbine četiri generacije snažnih žena, od 1945.
kada se jedna žena po partijskom ključu useljava u vilu bivšeg
endehaškog emigranta, pa do danas? Brine li vas recepcija priče kod
hrvatskih gledatelja s obzirom na njenu aktualnost?
Vrlo sam uzbuđena. Naravno. Već nekoliko godina nisam imala predstavu u
Zagrebu, a još nikad nisam imala predstavu koja je na taj način i u
tolikoj mjeri o Zagrebu. Nevjerojatno je i svakako zastrašujuće da su
motivi koji se spominju u drami, a koji se u ovoj ili onoj mjeri
provlače kroz većinu obiteljskih povijesti na našim prostorima,
aktualniji danas nego prije nekoliko godina kad sam pisala dramu. To
govori o porazu državne politike koja je odgovorna i za ekonomsko i za
moralno stanje u zemlji. No kad je već tako, kad smo ponovno upleteni u
raslojavanje plemenskog tipa, kazalište ima mogućnost i zadatak da u
tome sudjeluje na neki konstruktivan način. Ova predstava dodiruje neke
traumatske fenomene na način koji pokušava biti plemenit i svakako nije
huškački.
Nagrada je otvorila vrata američkim pozornicama i trenutno smo u
pregovorima za američku praizvedbu 2017. U planu je već i njemačka
izvedba iste godine, a drama je već prevedena na još nekoliko jezika,
čini mi se češki, francuski, talijanski i norveški pa se nadam da će
uslijediti i nove izvedbe.
Kazališni kritičar Guardiana u recenziji predstave je apostrofirao kao
posebnu vrijednost vašeg dramskog teksta utjecaj politike na oblikovanje
veza i odnosa među članovima obitelji te sposobnost žena da se
prilagode političkim promjenama. Koliko je politika tijekom tih 70
godina oblikovala karaktere vaših likova i njihove sudbine?
Svakako jest, u velikoj mjeri. Zato što se svaka generacija prilagođava
dramatično drugačijem sustavu vrijednosti. Mnogo je riječi upravo o tome
– kolik je uopće ljudski kapacitet da se uskladi s novim vrijednosnim
sistemom ako je pola života proživio vođen nekim drugačijim
vrijednostima. Kakve to rascijepe izaziva u identitetu i
međugeneracijskim odnosima. Ali drama ne pokušava dati objektivnu
istinu, što uostalom nije ni moguće, a pogotovo nije moguće kod nas
gdje je povijest konstantno iznova podložna manipulaciji. Željka
Matijašević napisala je u popratnom tekstu za kazališnu knjižicu neke
opservacije koje su mi se jako svidjele i koje precizno sažimaju i dramu
i društvo. Rekla je da u ovoj drami povijesti uopće nema, ali postoji
Povijest s velikim P, velika trauma koja se poput sablasti vraća, Realno
koje nije simbolizirano. U Hrvatskoj treće zime postoje sablasti, manje
na osobnim i obiteljskim razinama, a dominiraju u političkim diskursima
koji prizivanjem sablasti guraju Hrvatsku u vječnu svagdašnjost, zemlju
bez prošlosti, a time i bez budućnosti.
S obzirom na to da u tekstu pišete i o podijeljenosti hrvatskog
društva na partizane i ustaše, a spominjete i NDH, kako iz londonske
perspektive vidite aktualnu situaciju u Hrvatskoj?
Danas je neokonzervativni trend prisutan svuda u Europi. Nacionalizam i
ksenofobija vrebaju u svim europskim zemljama jer je svuda teška
ekonomska situacija i mediji stalno raspiruju paranoju oko migrantske
krize. Ali ono što je šokantno jest normalizacija rječnika koji prati
ovo silno ideološko raslojavanje u Hrvatskoj, a što je posljedica
stalnog izbjegavanja da se s kontroverznim pojmovima raščisti, pa uopće i
obrazuje ljude o njihovu značenju, nasljeđu i simbolici. Jer kad
pokušate, recimo na engleskom, ispričati neke dijelove trenutnog
političkog diskursa i kontekstualizirati ih u odnosu na povijesne
događaje iz kojih vuku korijene, sadržaj odjednom postaje skandalozan.
Danas nekom Englezu pokušati objasniti buđenje ustaške ikonografije u
društvu i činjenicu da izostaju oštra i nedvosmislena osuda i sankcije,
to je uopće teško izgovoriti jer je reakcija istinska nevjerica.
Ali ono što je zanimljvo jest to da sam, pišući dramu prije nekoliko
godina, motive ideloških podjela smjestila u epizode 1945. i 1990., dok
je 2011., pred ulazak u EU, godina određena posttranzicijskom stihijom,
godina u kojoj više nitko ni u šta ne vjeruje, godina u kojoj sudbinu
diktira činjenica posjedujete li ili ne kapitalistički hiperindividualni
instinkt za preživljavanje koji će se eklatantno manifestirati u
političko-kriminalnoj sprezi. Ova najnovija faza ideološkog usijavanja
možda je jedina logična posljedica.
Dramu Tene Štivičić ‘Tri zime’ usporedo s prmijerom tiskala je
nakladnička kuća Hena com. Drama je dobila odlične kritike, a među
ostalima, The New York Times piše: Neke drame vam dopuste da upužete u
njih, onako kako to čine i dobre knjige. Počnete nastanjivati takve
predstave, toliko cjelovito da kada završe osjećate onu blagu ojađenost
koja nastupi kad ste primorani odložiti roman koji vas je posve obuzeo
za vrijeme vožnje vlakom ili avionom.
U drami ‘Fragile’ pisali ste još prije desetak godina o životu
balkanskih imigranata u Londonu anticipirajući tom temom na neki način
današnji veliki problem Europe – pitanje sirijskih, afganistanskih i
inih izbjeglica. Kako vidite taj problem u svjetlu podizanja zidova i
postavljanja žice diljem Europe? I kako je ta seoba naroda utjecala na
život u Londonu, na Englesku?
Europe i ključna tema današnjice. A ta je kriza u zadnjih godinu dana
poprimila takve razmjere da su se s njom morale suočiti i zemlje poput
Hrvatske koje su dotad mislile da ih se sve to ne tiče. Očito je da
trenutno nema rješenja.
neće zaustaviti ni patrole na zemlji, ni na moru, ni zidovi.
ali ipak mnogima to nije jasno, da je europska vanjska politika
suodgovorna za navalu izbjeglica. Ne znam što mogu pisci u tome, osim
stalno pokušavati neutralizirati štetu koju društvu čine desničarski
mediji koji raspiruju ksenofobiju i pozivaju na linč.
