Predstava “Pad”, premijerno postavljena u subotu u Zagrebačkom
kazalištu mladih (ZKM), novi je autorski projekt glumca i redatelja
Mirana Kurspahića vizualno i sadržajno zamišljen kao kazališna igra
preispitivanja okolnosti pada Vukovara koja otvoreno postavlja pitanje
je li se taj pad mogao izbjeći.
Projekt nastao iz
redateljeve potrebe da u današnjem kontekstu ponovno promotri traumu
koju su Vukovarci doživjeli, “Pad” se bavi pitanjem odgovornosti za sve
ono što se tom gradu dogodilo, transponirajući vukovarsku tragediju na
hipotetsku situaciju u kojoj se napredovanje JNA nastavilo sve do
Zagreba.
Predstava počinje u listopadu 1991., nekoliko tjedana prije pada
Vukovara u studenome, ali gledano iz dvije različite perspektive: one
Predsjedničkih dvora u Zagrebu i one stožera Mile Dedakovića Jastreba,
zapovjednika 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara na početku
Domovinskog rata.
Publika se odmah na početku, ovisno o ulaznicama, dijeli na onu koja
odlazi u Dvoranu Polanec, gdje prati što se događa u Dedakovićevu
stožeru u Vinkovcima, i onu koja sjeda u gledalište glavne Dvorane
Istra, gdje se pred njom odvija ono što se u Kurspahićevoj viziji tih
dana događalo na Pantovčaku.
Drugim riječima, jedna publika ne vidi isto što i druga, ali
dijelom, putem audioveze, može pratiti što se zbiva na drugome kraju.
Predstava je podijeljena na dva dijela, a njezin se prvi dio temelji
na izvornim transkriptima, povijesnim dokumentima koje je Kurspahić
proširio s nekoliko dramskih scena, fabriciranih ali također temeljenih
na postojećim dokumentima.
Sva se radnja temelji na razgovorima Jastreba (Milivoj Beader) s
čelništvom države na Pantovčaku – iz svojeg vinkovačkog stožera, on
traži pomoć u ljudstvu i naoružanju, neprekidno upozoravajući na
napredovanje JNA i opasnost za grad i ljude u njemu. Njegovi su
sugovornici na Pantovčaku general Anton Tus (Sreten Mokrović), pukovnik
Karl Gorinšek (Zoran Čubrilo), predstojnik ureda predsjednika Hrvoje
Šarinić (Pjer Meničanin), njegov pomoćnik Robert Travaš (Jasmin
Telalović), ministar obrane Gojko Šušak (Goran Bogdan), te sam
predsjednik Franjo Tuđman (Filip Nola).
Dok Jastreb, koji se nalazi u svojem stožeru sam s tajnicom
Ljiljanom Toth (Barbara Đurović) i radijskim operaterom (Karlo Mlinar),
sve histeričnije i očajnije upozorava na stanje u i oko Vukovara,
navodeći konkretne dokumentirane podatke o patnjama i razaranjima, pri
čemu razni ljudi prolaze scenom i polako odnose stvari postupno je posve
ogoljujući, na Pantovčaku se vješaju umjetničke slike i premeću torbe
pune novca, a tajnice nose finu odjeću i frizure, jedu bajadere i kuhaju
kave.
Pozivajući se na transkripte stvarnih razgovora, koje smješta u
fiktivnu dramsku radnju, Kurspahić predstavom iznosi oštru osudu
tadašnjeg državnog vrha čija je nevoljkost da ozbiljno shvati situaciju u
Vukovaru, smatra redatelj, dovela do njegova tragičnog pada i
stradavanja tisuća civila.
U dijelu koji se odvija na Pantovčaku, scenografija Nine Mie Čikeš
imitira predsjednički ured s masivnim namještajem i teškim crvenim
zastorom u pozadini. Scena onoga što se odvija u toplim uredima
Predsjedničkih dvora interpolirana je s pozadinskim prizorima Tuđmana
kako igra tenis ili se sunča, prizorima koji prikazuju kako, dok se na
jednoj strani gomilaju dolari, na drugoj se vrše egzekucije.
Večer prije pada Vukovara Tuđman, Šušak i Josip Manolić (Damir
Šaban) na Pantovčaku smireno razgovaraju o tome što će raditi sutra, uz
prigušene zvuke pokolja u daljini, dok na drugoj sceni brutalni napad na
Jastreba evocira njegovo kasnije uhićenje u Zagrebu i lažnu optužbu da
je kao agent KOS-a upravo on doveo do pada Vukovara. Istodobno, glas u
offu čita pismeni apel za pomoć ondašnjega gradonačelnika Vukovara
Marina Vidića Bilog.
Potom slijedi mrak i uzbuna i poziv svima u gledalištu na evakuaciju
u podzemni bunker: gledatelji ustaju i sele u dubinu pozornice, u
klaustrofobično zbijen i mračan prostor u koji se periferno, kroz gustu
tamnu mrežu, probija bakreno svjetlo.
Tu nagurani oko jednog stola stojeći promatraju drugi dio predstave,
kronološki smješten u svibanj 1993., a fabularno u fiktivan podrumski
bunker u Zagrebu, koji se sada nalazi u obruču u kakvom se u stvarnosti
nalazio Vukovar, u okruženju vojske JNA, koja je u Kurspahićevoj
hipotetskoj viziji uspjela probiti sve linije obrane.
Vojska JNA je na 12 kilometara od grada, čuju se zvuci granatiranja i
eksplozija, a u bunkeru Tuđman i šačica njegovih najbližih pouzdanika
razmišljaju što dalje, da bi se naposljetku bili prisiljeni pomiriti s
time da je sve izgubljeno.
Tu je i Ankica Tuđman, koju glumi Nadežda Perišić Radović, a
glumačku ekipu još čine Suzana Nikolić, Adrian Pezdirc i Dajana Čuljak.
Kostimi Marte Žegure i Helene Berden posve su kontekstualizirani, a
sve prati ambijentalna glazba Alena i Nenada Sinkauza. Video je
oblikovao Luka Rukavina a svjetlo Aleksandar Čavlek.
