Sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru održana prva izvedba predstave “Feliks i Doris” te nekoliko puta zaradila gromoglasan smijeh i pljesak od publike koja je s nestrpljenjem očekivala ovogodišnju zadarsku premijeru.
Riječ je o tekstu Billa Manhoffa, a predstava je inspirirana filmom The Owl and the Pussycat (Sova i mačka) u kojem glavne uloge tumače mnogima omiljeni Barbra Streisand i George Segal. Radnja se odvija u Americi u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Predstavu je režirao Robert Bošković, nagrađivani redatelj iz Dubrovnika.
Glavne uloge u ovoj predstavi tumače Žana Bumber i Dominik Karakašić. Osim još jedne u nizu uspješnih premijera, ovom je predstavom prvakinja HNK Zadar Žana Bumber obilježila velikih 25 godina umjetničkog rada.
Na kraju predstave se na pozornici nakon završnog aplauza okupio cijeli tim. Redatelj Robert Bošković je uručio Žani priznanje te istaknuo da njihovo poznanstvo seže još od njezinih umjetničkih početaka, točnije da su njih dvoje 1996. godine bili “dva Dalmatinca u Zagrebu na Akademiji”. Osim kao odličnu glumicu, istaknuo je i njezino zvanje dramskog pedagoga te činjenicu da su brojni mladi ljudi s kojima je radila danas na Akademiji.
Tako je lijepo imati ovakve prijatelje i ovakvu obitelj, svi ste vi naša kazališna obitelj, istaknula je Žana obrativši se publici.
Prije samog početka predstave, publiku je dočekala bogata scenografija koja je vjerno prikazivala jedan stan u kojem su glavne zvijezde pune police knjiga. Osim knjiga, bili su uočljivi i kišobrani te teniski reketi. No, kasnije samo saznali da osim svoje primarne funkcije ti rekviziti služe glavnom protaganistu za obranu od neželjenih posjetitelja. Dok je publika ulazila, glavni je glumac sjedio na fotelji i čitao jednu od tih knjiga, kao da se oko njega ništa ne događa.
Predstava započinje in medias res, točnije trenutkom kad se Doris stvori Feliksu na vratima nakon saznanja da ju je prijavio njezinom stanodavcu zbog ilegalnog posla kojim se bavi. Doris je neostvarena glumica i manekenka, ako se nju pita. No, njezina surova poslovna realnost je “najstariji zanat”, premda i sama ističe da to radi zbog zarade te da nije promiskuitetna kao neke njezine kolegice.
Feliks je portretiran kao lik stereotipnog intelektualca koji čita knjige, ne posjeduje televizor te svoje slobodno vrijeme provodi u stvaranju i pisanju priča. No, kako ubrzo otkrivamo, te priče baš i nisu najbolje. Iako on tvrdi da ne piše radi zarade, Doris saznaje da Feliks neprestano šalje priče različitim časopisima koji ih nikada ne pristanu objaviti. Kao najveću ironiju možemo istaknuti činjenicu da je Feliks zaposlen kao prodavač časopisa koji su mu prividno tako blizu, a zapravo nedostižni.
Najvažnija sličnost između Feliksa i Doris je činjenica da oboje svojom vanjštinom skrivaju svoje emocionalno stanje. Ona je svjesna činjenice da je atraktivna te joj samopouzdanja ne nedostaje, a kroz ovu dramu otkrivamo da se zapravo boji ostati sama te da će radije slušati Feliksa kako joj čita nutritivni sastav pahuljica nego mu dopustiti da je napusti. Feliks se pokušava prikazati Doris i svima ostalima kao intelektualni tip kojem je život posložen, a zapravo ne može ostvariti svoj san te je zbog toga nezadovoljan.
Iako u ovoj drami dolazi do teških tema, ipak je ovdje riječ o komediji. Za humoristički aspekt ove drame najviše je zaslužna Doris čiji je jezik često brži od pameti. No, to je dio njezinog šarma i karakterizacije lika. Ja sam dama, p**** mu materina! istaknula je u jednoj dramskoj replici.
Mimika i govor tijela u predstavi snažni nositelji značenja
Osobno bih kao nezaobilazan element ove predstave istaknula scenski pokret glumaca i pažnju koja mu je posvećena. Lik Doris se kreće s lakoćom i samopouzdanjem, kao što i priliči karakterizaciji njezinog lika. Kao čista suprotnost svojoj partnerici, Feliks je na početku ukočen i stisnutih ramena te se doima skučenim i prestrašenim. No, kako radnja odmiče, on se vidno opušta te takva dramska situacija na koncu rezultira plesom. Pred sam kraj drame on pleše, baš kao i Doris, što nam simbolično pokazuje da ju je napokon počeo pratiti, točnije da joj je postao bliži. Prilikom plesa, on uzima Doris u naručje i preuzima vodstvo.
Njihova mimika i govor tijela u ovoj predstavi su tihi, ali snažni nositelji značenja. Strah u Feliksovom pogledu dok ga je Doris pokušavala zavoditi bio je vidljiv i u posljednjem redu, dok je tuga na Dorisinom licu kad je shvatila da je od pravog Feliksa ostao samo njegov alterego “Baby” ganula baš svakoga u publici. Mislim da smo svi smo nekako navijali za nju.
Svakako valja istaknuti simboličnu kostimografiju. Znamo da odijelo ne čini čovjeka, ali zasigurno pomaže svakom glumcu u izgradnji uloge kao i percepciji same publike kako bi u tih 90 minuta zaboravili da pred njima ne stoji samo glumac, već i dramski lik. Lik Doris promijenio je nekoliko perika i različitih odjevnih kombinacija, uključujući i kompletić koji neodoljivo podsjeća na stil Jackie Kennedy. Feliks je odbacio naočale u trenutku kada su se njihovi svjetovi počeli isprepletati i sudarati, te je odjenuo traperice i opušteniju odjeću. Na kraju predstave, kad su “ogoljeno” priznali istine o sebi, na njima je ostalo minimalno odjeće.
Iako na prvi pogled predstava “Feliks i Doris” djeluje kao lagana komedija, kroz humor uspijeva prenijeti tematiku samoće, nesigurnosti i potrebi za tom jednom osobom koja će biti samo naša. Gluma Žane Bumber i Dominika Karakašića bila je uvjerljiva i emotivna, a njihova međusobna dinamika držala je pažnju publike od početka do kraja. Želim im mnogo uspješnih repriziranja ove predstave te puno publike koju će tek oduševiti.
