Najstariji plesni ansambl suvremenog smjera rođen je upravo u Zadru. Pod nazivom „Bez kazališta se ne može, a plesati se mora“ večeras se otvara izložba plakata i arhivske građe prikupljene tijekom 35 godina rada Zadarskog plesnog ansambla.
Izložba će se moći razgledati do 4. svibnja u Spoju s Odjelom za mlade u Gradskoj knjižnici Zadar.
Prilikom otvorenja okupit će se generacije plesača, umjetnika, pedagoga i publike kako bi se zajedno prisjetili svega što je kroz 35 godina stvarano.
”To nije samo proslava obljetnice, već susret generacija i zajednice – večer za sve koji su s Ansamblom stvarali i za one koji će tek stvarati”, najavili su iz ZPA.
Ansambl su osnovale Sanja Petrovski i Nives Šimatović Predovan, kao logičan slijed promišljanja plesne umjetnosti, postavljajući tradiciju plesne kulture kroz edukaciju, rezidencije i izvedbene programe suvremenog plesa.
Od samih početaka Ansambl teži profesionalizaciji i decentralizaciji plesne scene u Hrvatskoj. Aktualni projekt usmjeren je na prikupljanje dokumentacije, kritika, intervjua i multimedijskih zapisa nastalih tijekom 35 godina rada, s ciljem razvoja digitalne platforme dostupne javnosti, istraživačima i umjetnicima, uz naglasak na interkulturalni dijalog i povezivanje plesnih zajednica diljem Europe.
Uoči otvorenja izložbe, i nakon što je u klubu Arsenal ZPA izveo jednu od svojih antologijskih predstava „Kako je Potjeh tražio istinu“, razgovarali smo sa Sanjom Petrovski.
Koliko tebi osobno znači ova predstava, sada kad nema naše Maje kako smo je svi rado zvali (Marija Šarić Ban, op.a.)?
Potjeh smo izveli valjda pedeset puta, i svaki put su se izmijenili nešto manje glavni akteri, dok ovi manje glavni potpuno. Tako da je svaka obnova i dorađivanje rad ispočetka. Upravo zbog vrlo žive i dinamične glazbe Mojmira Novakovića, predstava dobiva puninu i elementarnu snagu da zagospodari scenom. I ja je svaki put na sceni gledam kao da je prvi.
Marija Šarić Ban je inicirala predstavu i dramatizirala tekst prije 20 godina. Kostimi koje je s puno ljubavi prema plesu, a također i prema baštini utkala u sva ta fantastična bića: bjesove, dvorjane, božanstva, a također i realistične likove, govore o njezinoj umješnosti, ogromnom znanju i talentu.
Moja koreografija je nastala vrlo intuitivno, razigrana je i dramaturški prati zbivanja na sceni i organski se sjedinila s glazbom, koja je napominjem ponovno, naprosto sjajna.
Sad kad nema Marije, kao da fali dobri duh Ansambla, netko tko sve potiho sprema, rasprema, krpa, spašava, posprema i raznosi uokolo. Ona je za vrijeme svake predstave presvlačila plesače i glumce brzinski iza scene, tiho i znalački. Bila nam je suradnik, savjetnik, kostimograf, garderobijer, prijatelj!
Kad ste je prvi put postavljali na scenu, gdje je to bilo? Tko je tada utjelovio Potjeha? Nakon dva desetljeća Potjeh je doživio potvrdu svoje bezvremenske poruke, a koliko se izmijenilo plesačica kroz sve te godine?
Potjeh je prvi put postavljen na scenu 2005. godine na jednom Zadarskom kazališnom ljetu na pozornici u crkvi Sv. Dominika. Prvi Potjeh je bila Lada Petrovski, a njezin Bijes Anđela Herenda. Obje plesne umjetnice su napravile karijeru: Anđela u Nizozemskoj, a Lada u Sloveniji. Djed je bio Lobel Nižić, danas Mimi Zadarski, a Svarožić Vanesa Ćustić, danas Vinko Radovčić.
U predstavi sudjeluje dvadesetak plesača, a kako smo ga obnavljali u 4, 5 navrata, zasigurno je kroz predstavu prošlo stotinjak plesača. Mislim da im je to sjajno scensko iskustvo, druženja, putovanja… i naporan rad.
Rad s divnim ljudima hrana je za srce i intelekt
I za kraj, neumorna si u zadarskom kulturno-umjetničkom životu – što te oduševilo ove godine u Zadru?
Što me oduševljava u Zadru? Stalno govorim kako Zadar ima ogroman potencijal, kako mladi ljudi imaju fenomenalne ideje, ni mi stariji nismo za baciti, i mislim da bi nam svima trebalo malo više podrške, i moralne i novčane. Naredni mjesec idemo s predstavom Brevijar: Volite li Zadar na 43. po redu Tjedan suvremenog plesa, nosimo i izložbu sa sobom za 35 godina Ansambla, ugostit ćemo jednu predstavu u Zadru sa Tjedna…, ima puno posla kojeg obožavam.
Svako vrijeme i doba donosi svoje kvalitete tako da mi je teško odlučiti se za neke projekte, jer sve što sam radila sa divnim ljudima oko mene hranilo je moje i srce i intelekt.
Ove godine, tj. ove sezone oduševila me izložba plakata u Loži hrvatskog grafičara i dizajnera Borisa Ljubičića, predstava HNK Zadar, opuštena i smiješna, Infišacije, evo i nedavno je Kries gostovao u Benkovcu što je bilo odlično, Tuna Sushi Festival mi je vrlo drag…
