Jagor, nastao prema istoimenoj bajci Ivane Brlić-Mažuranić, na čije se likove, odnose, prostore i motive naslanja, priča je o putovanju i borbi.
O putovanju dječaka čista, ali izranjavana srca i narušene vjere u sebe, svoje vrijednosti i snagu, o putovanju koje se istovremeno odvija u fizičkom prostoru nastanjenom protivnicima i pomoćnicima, kao i onom unutrašnjem. Te se razine puta isprepliću, podudaraju, utječu jedna na drugu i podržavaju se.
Kako bi “došao po samoga sebe” i shvatio da nije sam jer “ima njega”, te kao predstavnik Dobra izvojevao pobjedu protiv Zla, Jagor doživljava gubitke i proživljava teške i izazovne situacije.
No nije samo Jagor taj koji putuje i transformira se; njegov put podržavaju i unutrašnje dinamike ostalih likova. Jagor govori i o putu kazališnog organizma koji svim svojim elementima udruženo gradi, iznosi i podržava protagonista, ali i samu predstavu i njezinu poruku: iako ponekad izazovno i bez naizglednog uspjeha, bivanje na strani Dobra i borba za njegovu pobjedu, koja je ujedno i borba za samog sebe, pravi je (ako ne i jedini) izbor i put.