U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, Gradska knjižnica Biograd na Moru ugostila je autoricu Nastju Kulović, poznatu po svojim duboko emotivnim i introspektivnim romanima koji diraju u samu srž obiteljskih odnosa i ljudske ranjivosti.
Uz domaćinstvo knjižničarke i moderatorice večeri, razgovor se razvio u intimno i nadahnjujuće druženje ispunjeno emocijama, smijehom, ali i tihim trenucima prepoznavanja.
Tijekom večeri Nastja je otvoreno govorila o procesu pisanja, stvaralačkim izazovima, ali i o temama koje prožimaju njezin književni opus – obitelji, bolesti, ljubavi i sreći. Posebno se osvrnula na svoj roman “Mi se ne grlimo”, u kojem na suptilan, ali snažan način istražuje složene odnose unutar obitelji i njihovu borbu s bolešću i emocionalnom distancom.
No, kako to često biva u razgovorima s Nastjom Kulović, književna večer se spontano prelila iz razgovora o knjigama u životnu priču – u promišljanje o svakodnevnim emocijama, malim pobjedama i prihvaćanju sebe. Publika je, očito dirnuta otvorenošću autorice, aktivno sudjelovala pitanjima i komentarima, stvarajući atmosferu topline i bliskosti.
U svojoj trećoj knjizi, još jednoj obiteljskoj priči, Kulović donosi četiri različita pripovjedna glasa koji se isprepliću tijekom nekoliko dana ranog ljeta, dok likovi pripremaju proslavu šezdesetog rođendana jedne od junakinja. Kroz te dane, kako sama autorica ističe, „ruše se sve brane“ – istine izlaze na površinu, emocije eruptiraju, a riječi konačno pronalaze put do onih kojima su najpotrebnije.
Nastjini romani prepoznatljivi su po intimističkom pristupu i psihološkoj dubini, a njezina poruka čitateljima uvijek je ista – da svatko od nas ima svoju priču vrijednu pripovijedanja. Njezina djela ne ostavljaju čitatelja ravnodušnim, već ga potiču na samoanalizu, empatiju i prihvaćanje vlastitih slabosti kao dijela ljudskog iskustva.
Književna večer u Biogradu bila je mnogo više od predstavljanja knjige – bila je to večer emocija, razumijevanja i povezanosti, a posjetitelji su iz knjižnice otišli ispunjeni novim mislima i osjećajem da su barem nakratko dotaknuli ono najvažnije – život u njegovoj punini.
